Problem u razumijevanju situacije posebno pravi nepoznavanje istorije događaja i istorije odnosa Ukrajine i Rusije. Pa da vidimo kako je sve počelo.
Period izrabljivanja
Sredinom 17. vijeka Ukrajina se ujedinjuje sa Ruskom imperijom jer su njeni prvaci smatrali da se ne mogu oduprijeti napadima Poljaka i Osmanlija koji su željeli da osvoje njenu teritoriju bogatu rudama i plodnim zemljištem.
Ono što su željeli da uzmu Poljaci i Osmanlije iskoristili su Rusi. Slijedi period izrabljivanja ukrajinskih seljaka koji su hranili tada ogromno Rusko carstvo. Ovaj period izrabljivanja prati i velika rusifikacija stanovništva, kojem se željela uništiti svaka samobitnost i od Ukrajinaca i ostalih kozačkih naroda napraviti Rusi.
Ova namjera je dosta uspjela, ali u 18. i 19. vijeku kao i u ostalim državama Evrope javlja se talas nacionalnog buđenja i osvješćivanja naroda, pa tako i Ukrajinaca što označava početak formiranja moderne ukrajinske nacije. Naravno, Rusi su pokušavali da ovaj pokret preporoda uguše strahujući od separatizma, pa je tako zabranjivano svako djelovanje u cilju nacionalnog buđenja, korišćenje ukrajinskog jezika i slično.
Zbog ovoga veliki broj ukrajinskih intelektualaca bježi u današnju zapadnu Ukrajinu jer je taj dio bio pod kontrolom Austrije.
Proces ukrajinizacije
Nakon Februarske revolucije 1917. formira se Ukrajinska narodna republika, koja je ostala u nekom vidu pod Rusijom. Dolaskom nove vlade na čelo UNR dolazi do procesa ukrajinizacije.
Umjerene socijalističke snage koje su vladale UNR nisu se slagale se Boljševicima koji će doći na vlast u Rusiji nakon Oktobarske revolucije pa je u januaru 1918. Centralna Rada (skupština Ukrajine) proglasila nezavisnost.
Nakon neuspjelih pokušaja oslanjanja na strane sile, Ukrajinska Narodna Republika je uništena i formirana je Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika. USSR će 1922. zajedno sa Ruskom, Bjeloruskom i Transkavkaskom sovjetskom republikom formirati Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR).
Prve godine će obilježiti nastavak ukrajinizacije, ali dolaskom Staljina na vlast sve će se promijeniti.
Kolektivizacija i formiranje kolhoza
Krajem dvadesetih godina počinje kolektivizacija i formiranje kolhoza. Seljacima se oduzimaju zemlja i stoka i formiraju zajedničke farme. Takođe, došlo se do ideje da se likvidira seljaštvo i primat daje teškoj industriji. Ovo je rađeno jer su komunisti u seljacima vidjeli opasnost, a u radničkoj klasi saveznike.
Ukrajina je bila poznata kao žitnica koja je snabdijevala hranom cio Sovjetski savez. Staljin je odlučio da drastično poveća kvotu koju su seljaci dužni da daju državi, unaprijed znajući da je taj procenat nedostižan i da samim tim seljacima neće ostati ništa za jelo.
Policija je striktno kontrolisala da nijedno jedino zrno kukuruza ispod norme ne završi kod seljaka. Ako je kod nekoga bilo pronađeno i najmanje hrane bio je na licu mjesta ubijen.
Ljudi su počeli da umiru od gladi budući da je sve što su proizveli išlo državi.
Smatra se da je od gladi umrlo 5-10 miliona Ukrajinaca tokom 1932. i 1933. Mnogi smatraju da je ovo bio planski smišljen genocid kako bi se uništila svijest o ukrajinskoj posebnosti.
Nacisti su imali želju da očiste Ukrajinu od Ukrajinaca i tu nasele Njemce.
Zbog toga su vršili velike zločine u Ukrajini iako su bili dijelom dočekani kao oslobodioci.
Ukrajina je u Drugom svjetskom ratu veoma propatila i oko sedam miliona njenih građana je stradalo. Veliki broj se borio u sklopu Crvene armije i veoma doprinio pobjedi nad naci-fažizmom. Ukrajinci su činili najveći dio Crvene armije koja je oslobodila Beograd 1944. godine.
Lider među Sovjetskim republikama
Nakon Drugog svjetskog rata zemlja je počela ubrzano da se razvija i postala je lider među ostalim Sovjetskim republikama. Godine 1954. u znak proslave 300 godina ujedinjenja Ukrajine i Rusije, Nikita Hruščov i Ruska SFSR odlučili su da Ukrajini dekretom poklone poluostrvo Krim što je i urađeno.
Generali Peko Dapčević, Crnogorac, i Vladimir Ždanov, Ukrajinac, u oslobođenom Beogradu 1944.
Tokom osamdesetih godina Ukrajinu je zaobišla modernizacija koju su pokušale da sprovedu potonje vođe Sovjetskog saveza.
Želja za nezavisnošću je bila sve veća, a protesti na kojima je to traženo sve češći. Kraj Sovjetskog saveza je bio blizu. Avgusta 1991. ukrajinski parlament proglasio je nezavisnost što je i potvrđeno referendumom 1. decembra 1991. kada je više od 90% građana Ukrajine glasalo za nezavisnost. Krim, većinski naseljen Rusima, je postao autonomna republika u sastavu Ukrajine.
Budimpeštanski sporazum
Godine 1994. potpisan je Budimpeštanski sporazum kojim se Ukrajina odriče velike količine nuklearnog oružija koje je naslijedila od Sovjetskog saveza i dobrovoljno pristaje da to oružje ustupi Rusiji. Zauzvrat, Rusija će garantovati i poštovati Ukrajini suverenitet i teritorijalni integritet i obavezuje se da neće pokušavati da Ukrajinu potčini sebi.
Na izborima 2004. godine pokušana je izborna krađa da bi se na čelo predsjednika Ukrajine postavio tadašnji pro-ruski premijer Viktor Janukovič. Njegov protivkandidat Viktor Juščenko i opozicija izašli su na proteste i spriječili ovo pa je Juščenko postao novi predsjednik. Tokom protesta se razbolio i utvrđeno je da je bio žrtva pokušaja trovanja, za šta je on krivio Ruse.
Janukovič je uspio da iskoristi veliku ekonomsku krizu, ali i političku krizu pa je 2010. postao predsjednik Ukrajine.
Udaljavanje od politike EU
Budući da je bio proruski orijentisan, Janukovič je polako počeo da se odaljava od politike približavanja Evropskoj uniji i radio je na sve čvršćim i bližim vezama sa Rusijom.
Ovo će dovesti do velikih protesta 2013. godine koji su dobili ime po kijevskom trgu Majdan. Demonstranti su tražili da Janukovič podnese ostavku. Janukovič je uspio da se dogovori sa njima da se umanje nadležnosti predsjednika i da se održe novi izbori u decembru 2014. Međutim, skupština je ipak odlučila da ga ukloni sa pozicije i novi izbori su održani u maju 2014.
Na ovim izborima pobijedio je Petro Porošenko i postao novi predsjednik Ukrajine.
Vlada Krima snažno je podržavala Janukoviča. Kao i Rusija smatrala je da je smjena Janukoviča protivustavna i da predstavlja državni udar, pa njegove nasljednike nisu priznavali. Pro ruski protesti usmjereni protiv novog ukrajinskog rukovodstva bili su sve češći i ujedinjenje sa Rusijom se sve više pominjalo.
Aneksija Krima
Na poziv krimskih Rusa, specijalne snage Ruske federacije ušle su na Krim kako bi obezbijedile nesmetano zasijedanje skupštine Krima koja je trebala da raspiše referendum o daljem statusu Krima. Na referendumu održanom u martu 2014. oko 95% izašlih glasalo je za ujedinjenje sa Rusijom. Ovaj referendum nije priznat od strane drugih država osim Rusije i smatra se nelegitimnim. Krajem mjeseca Krim je i zvanično postao dio Rusije.
Generalna skupština Ujedinjenih nacija proglasila je ovaj referendum i promjenu statusa Krima nevalidnim. Rusiji su uslijedile brojne sankcije međunarodne zajednice na čelu sa SAD koje smatraju da aneksija Krima predstavlja opasno kršenje međunarodnog prava.
Ohrabreni aneksijom Krima, Ruski ekstremisti sa istoka Ukrajine potpomognuti ruskom agenturom i paravojnim formacijama proglašavaju nezavisnost u ukrajinskim oblastima Donjeck i Lugansk.
Tako nastaju Donjecka narodna republika i Luganska narodna republika.
Vojska Ukrajine uspjela je da potuče separatističke grupe koje su onda počele da dobijaju ogromna sredstva i opremu iz Rusije što je pravdano ''zaštitom ruskog stanovništva'' u toj oblasti. Nakon što su separatističke grupe uspjele da povrate izgubljeno, odlučeno je da se uspostavi primirje pa je početkom 2015. potpisan protokol iz Minska.
Ovo primirje je često kršeno i desio se veliki broj manjih okršaja između separatističkih grupa i vojske Ukrajine.
Približavanje Ukrajine EU
U međuvremenu Ukrajina je počela da se sve više približava Evropskoj uniji i NATO-u. Evropska unija je bila cilj još od protesta 2013. godine. Krajem 2020. godine predsjednik Ukrajine Vladimir Zelenski izjavio je da je cilj njegove države članstvo u NATO-u. Rusija se godinama žestoko protivi širenju NATO saveza na istok.
Od marta 2021. Rusija počinje sa nagomilavanjem vojske na granici sa Ukrajinom. Rusija je tražila obećanje od NATO-a da će Ukrajina ostati neutralna država, tj. da neće biti primljena u alijansu.
Ovo obećanje joj se nije moglo dati budući da je Ukrajina suverena država koja sama odlučuje o svom pravcu. Rusija ovo nije prihvatila i bile su sve češće izjave da je vlast u Ukrajini nelegitimna i da je treba smijeniti, a riječ invazija se sve više upotrebljavala.
Rusija je krajem 2021. nastavila da nagomilava vojsku blizu granica sa Ukrajinom i da zakazuje vojne vježbe zajedno sa Bjelorusijom.
Zapadni zvaničnici su upozoravali da može doći do invazije što su Rusi odbijali i tvrdili da je u pitanju zapadna propaganda.
Invazija Rusije
Tenzije su sve više rasle i bilo je sve jasnije da će do invazije doći. Vladimir Putin priznao je nezavisnost dvije samoproglašene republike 21. februara 2022. godine što je naišlo na veliku osudu Ukrajine i većine država svijeta.
Odmah su uslijedile određene sankcije protiv Rusije. Iako se znalo da će doći do invazije svijet je polagao nade u diplomatsko rješenje ovog problema.
Oko četiri sata iz ponoći, 24. februara, počeo je ulazak ruskih trupa u region Donbasa, a nakon toga i napadi na ostatak Ukrajine, čime je zvanično počela invazija i agresija Ruske federacije na ovu suverenu državu.
