Riječi koje povezuju dva oblika Mjesečeva svijetla, filigranski tanak luk i puninu kruga. Među njima je razmak od četiri sedmice. Izraz je dvoznačan: da se nešto rijetko ili prebrzo zbiva.
Kako se vrijeme primiče gustoći jeseni - još jučer sjalo je bakreno sunce poznog ljeta - tako se naglo smrkava u nedavnim povijesnim provincijama i vilajetima koje ne znam zašto danas nazivamo parlamentarnim demokracijama.
Šutnja moćnika i odsustvo odgovornosti
Nisu ni parlamentarne ni demokracije, ove zemlje okupljene oko jedinstveneosi koja se temelji na destruktivnom načelu rasapa. Sve su one nastale na ruinama jedne zemlje koja više nije imala perspektive: zajedništvo se potrošilo kao boje u njenim zastavama.
Iznjedrilo se toliko povijesnog balasta da mi se i sada čini kako živimo neko čudovišno doba. Zuje trotineti pločnicima, voze ih mladi čudaci ušiju zatvorenih štitnicima - zvučnicima, a Stazom slonova - kako ne bez smisla za autoironiju Podgoričani nazivaju šetalište penzionera na jednom od bulevara - kao sjene hodaju starci zamoreni od najnovijih vijesti.
Jer i glavni se grad proteklog vikenda pretvorio u ulično poprište bakljada. Negdje u noći prošle subote izranjavan je mladić nožem u lokalu, tokom tuče sa turskim državljanima. Potom se - vijesti su nepotpune ili proturječne - okupila grupa domaćih mlađih stanovnika koji su vikali bez srama Ubij Turčina! Nakon toga su se okupili građani kao potpora sebi samima.
20
Zatim se desilo da se usred noći razbije i zapali još jedan lokal u glavnom gradu ali i usred sljedećeg dana zlatarski izlog u Baru.
Sjutradan su na portalima osvanuli nadobudni tekstovi domaćih dežurnih humanista s kojevitez - tekstovima. Stasala generacija intelektualaca - polovnjaka uzmiče pred odgovornošću da preuzme kormilo. Izrasli su iz rata i poraća 90-ih, i budimo iskreni, svaki je kapitalizirao svoju traumu. Urednikovanjem, vođenjem programa kulture ili studijskih programa, oslanjajući se na prividnu alternativu državnoj ili partijskoj vlasti.
Nedavno se nešto slično dogodilo u Sloveniji, nažalost sa smrtnim ishodom. Grupa romskih mladića u noćnom klubu nasmrt je pretukla oca dječakaNovomeštanina, koji je na sinovljev poziv došao u pomoć. Uslijedile su momentalne ostavke dvoje ministara, unutarnjih poslova i pravde.
To i nije samo pitanje uređenosti države, već i dostojanstven način da se javnosti signalizira kako nitko nije nedodirljiv. U Crnoj Gori u nekoliko je zadnjihgodina zaredom smrtno stradalo gotovo tridesetak ljudi, u mučkim okršajima ubojica s nevinim građanima. Nitko nije sišao s vlasti, nitko dao ili dobio ostavku.
Crnogorsko se društvo nije samo raspolutilo već ponovo razlistalo u lepezikrajnosti. Od učenih krugova iz kojih pljušte tirade osuda suvremenosti, preko nevladinih rezervista koji začudo sa sviju strana govore istim komesarskim novojezikom o zaštiti ili zlouporabi institucija pravnog poretka. Do nedodirljivih a sveprisutnih novih paleontologa, čuvara pravoslavlja.
Nove granice mržnje i stari obrasci straha
Izgleda da iza svakogugla na nas čekaju brigadisti ulice, što će na prvom osjetljivom mjestu ujediniti svoju mržnju prema strancima. Bili ti stranci suvremeni turski i azerbejdžanski državljani ili, kako se nemilosrdno i između stisnutih usnica govori, naši, u značenju domaći Turci. Crnogorski građani, koji su kao i čistunci Crnogorci jednako pravno raspoređeni u fabrikaciji džabalebarenja, crnogorskoj politici.
Ova mi recentna i ulična dreka liči na onu s hrvatskih stadiona gdje se često čuje Ubij Srbina! Koje li ironije, kakva li historijskog poraza! Bojimo se jedni drugih jer ne poznajemo jedni druge. Mladi rođeni 90-ih i na prelasku stoljeća, ne znaju ništa o Srbima.
Vjerojatno su čuli da su im bili neprijatelji. Strah je najprije posljedica neznanja. Ne pitamo se: odakle? Uzvratimo protupitanjem: zavirimo u naše školske programe jezika, književnosti, povijesti! Na kojem smo to brzopoteznom izostavljanju – čitaj, brisanju - pisaca stali? Jesmo li oblikovali čitave armije akademske kritike koja će dokazati kako je Andrić islamofob, Crnjanski nacist a Krleža austrofil?
Nacionalne prozivke, nažalost, kreću najprije među književnicima. Rijetki su jezikom i pismom, ali i gestom nadilazili naše opskurne provincijalnosti.
Onako kako je Mirko Kovač na pitanje Oli si ti Mirko Srbin ili Hrvat? odgovorio lucidno: Bidan san ti ja.
Čini se da je tek sada na djelu jedna kulturna revizija XX stoljeća. Nije sva krivica na nama, ti se revizionistički postupci sele iz evropskih metropola, globalnih sela.
Revizija stoljeća i balkanski povratak u prošlost
Uzmite Beograd, nekadašnju jugoslavensku metropolu. U kojoj se kvasimeganacionalizam s obiju strana barikade: protesti i antiprotesti. Prvi, da bi dokazali lojalnost srpskoj stvari koriste sredstva studentskih nemira iz '68/69., ojačani olimpijskim duhom kolektiva koji se kreće u mirovno nastrojenim šetnjama.
Ipak, kad toliki mladi ljudi trebaju funkcionirati kao jedna velika i homogena grupa, reklo bi se unisono, nikako da se iznjedri ideja suvislog programa koji zastupaju. Oni su protiv režima. No je li to dovoljno?
Oni drugi, antiprosvjedi, klasična su slika totalitarne vlasti koja zakulisno ima spremnu lakiranu verziju stvarnosti. Oba naizgled predstavljaju duh javnosti i duh mase. Sve postaje javno, ništa nije privatno. Oni su ujedno i utrka za prvu, prijelomnu vijest u medijima i mrežama. U svom su filmu koji sami režiraju: naizgled spontani dokumentarac.
Crnogorska mrka kapa
Vraćam se aktualnoj crnogorskoj situaciji. Najprikladniji joj je izraz mrka kapa. Jedan siromašni narod ima najbogatiju narodnu nošnju u Evropi. Oblače je na vjenčanju i na potonjem smiraju. Muškarci i na smotrama svijetlog oružja.
Žene nose fel, djevojke kapicu. Muškarci kape. Kojima u svojoj ratničkoj dovitljivosti uvećavaju broj boraca. Kao u odolijevanju napoleonskim osvajanjima: nataknu kape na brojne štapove, zaklonjeni brdima odašilju dezinformaciju da ih je mnogo više nego osvajač misli.
Tako i u suvremenoj crnogorskoj vlasti koja se neprestano samoj sebi dokazuje i dodvorava. Hem šef države Milatović dodjeljuje mrtvom Amfilohiju orden najvišeg državnog reda. O tome kako se zove odlikovanje ni sam nema pojma. Kasnije se čulo: Orden crnogorske velike zvijezde. Bitno da ga je dodijelio Blaženopočivšem. Možda ga ovaj i čuje s poljana nebeskijeh.
Potom, u razmaku od nekoliko dana osvane spomenik istom Amfilohiju. I otkrije se spomenik u Kolašinu visok desetak stopa. Svjetovni čovjek Risto Radović bio je onizak. Spomenik je od bronce. Ide li taj memento pod materijalnu ili duhovnu baštinu? Jer duhovnjaci ne trebaju zemaljske dokaze valjanosti.
U svečanosti koju podupire vasceli serpski mir sudjeluje najveći živi pesnik srpskoga jezika Matija Bećković. I on dobiva znamenje, Orden Sv. Petra Lovćenskog Tajnovidca. Tom prilikom kaže: Ko do danas ne vjeruje u čuda, može da počne.
Pravoslavna džamahirija koju od milošte zovu alla turca Karadag, silazi u svoj medijevalni mrak. Spušta se nad njom još jedna noć. Skuplja vijeka ili tisućljeća?
