Kao i svaka druga masovna hiterija i ova je počela medijskim spinom ili prekomjernim pumpanjem balona. Oni mediji kojima je to dato i zadato počeli su s plasiranjem dezinformacija u etar o postojanju famoznih 100 i više hiljada Turaka u Crnoj Gori i tome kako svakog dana dolaze nove i nove hiljade njihovih sunarodnika.
„Glas“ o tome kako ih samo u podgoričkom City kvartu ima više od deset hiljada njih nije se nikome učinjelo kao podmetanje. O tome koliko je sve ovo i fizički bilo nemoguće ne bi trebalo ni govoriti da smo ljudi koji barem nekada upotrijebe razum prije drugih organskih funkcija.
18Ali nismo ni nalik takvim ljudima. U ovoj državi živi pozamašan broj građana koji je mislio da će ih od masovnog lizanja kašike u sred kovid pandemije zašititi sveštenički blagoslov. Kada su ti isti sveštenici počeli da umiru od tog istog virusa, među njima jedan srbijanski patrijarh i par mitropolita, opet nisu povjerovali da im kovid može nauditi sve dok im s retrovizora vise raznorazna drvena raspeća.
Tim i takvim „razboritim“ građanima (ako ovo „građani“ nije suviše fino) ove medijske kuće su nastavile da danima pune glavu raznolikim spinovima, teorijama zavjere, lažima i podmetanjima. Sjetite se da je samo mjesec prije ovog masovnog ludila jedan od tih „nezavisnih“ medija“ načuo kako je neko dijete kidnapovano u tržnom centru Big Fashion od strane nekih nepoznatih migranata koji su mu na brzinu ošišali kosu, stavili mašnu, rebrendirali ga i za malo uspjeli odvesti iz grada.
No, piše dalje taj medijski konzorcijum potpomognut izvorima koje ne smije odati, da je naša malobrojna, ali spremna i uigrana policija, sve to na vrijeme spriječila. Ovo je sve uzelo toliko zamaha da je na kraju policija morala da damantuje da se bilo šta od ovoga ikada dogodilo. Prosto - nije se desilo. Ali, sve to nije zametalo našim „bistricama“ da iz tog saopštenja zaključe kako: „ne bi oni demantovali da tu nije bilo nečega“. Ma, znate ono kako svi imamo onu jednu komšinicu koja to nije lično viđela ali ona zna jednu ženu čija je koleginica to viđela i prijavila.
Skloni smo, makar jedan dio nas, da povjerujemo u sve što nije istina.
„U ovoj zemlji svaka laž na kraju postane istina. Srbi lažu i kada sebe ubjeđuju, lažu iz samilosti, lažu iz stida, lažu da ohrabre, lažu da sakriju tugu, lažu zbog ljubavi i poštenja. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije“ – Dobrica Ćosić
Tako je i kod nas jedna velika, bezočna i smišljeno planirana laž postala istina. Stvorena je slika o nekim lošim Turcima koji nam otimaju zemlju, kuće i stanove (rente za te iste stanove niko do tih silnih „patriota” nije sa gađenjem vratio) i koji će, koliko sjutra, preplaviti našu Crnu Goru, obljubiti naše žene i protjerati nas sa naših vjekovnih ognjišta... Ako vas ovaj opis i narativ asocira na devedesete onda ste na pravom putu. Narativi i matrice zla su uvijek isti, samo se mijenjaju agresori. Nekad su to Hrvati, nekad Amerikanci, nerijetko cijeli svijet, prečesto muslimani i Turci, a oni koji su ugroženi uvijek su isti, to je konstanta i ona se nikada ne mijenja.
Sve ovo je apsolutno istovjetno kao propaganda i mržnja koja je sijana devedesetih sa Televizije Crne Gore i Pobjede. I tada su nas napadali neki izmišljeni neprijatelji, paljene kuće, silovane sestre i majke. Urednik tadašnjeg Dnevnika na TVCG Emilo Labudović i izvještač iz Herceg Novog Perica Đaković danima su punili „prazne” glave građanima kako da su hrvatski vojnici potpomognuti stranim plaćenicima napali zaleđe Herceg Novog.
Dok su oni sijali bezočne laži, JNA je bombardovala Dubrovnik. I tada kao i sada masa je povjerovala i krenula u rat protiv nekog tamo neprijatelja kojeg su samo urednici vidjeli. Koju je ovo tragediju proizvelo svi odlično znate, znate i koliko je života izgubljeno znog toga. Ali znaju i današnji „sijači mržnje” da ova dvojica, kao i mnogi drugi, nikada nisu odgovarali za svoja nedjela, pa zašto ne bi oni isto to i danas radili. Bujrum, junaci!
I, na kraju balon je morao pući. Trebalo je samo naći neki oštri, zašiljeni predmet i veliki prasak bio je neizbježan. Ovoga puta je to bio nož, ili flaša piva, ili nož nije bio u rukama azerbejdžanskog građanina, ili on, po riječima advokata, nije ni bio tu, ili je nož bio crnogorski, ili noža nije ni bilo... Sve ovo je bilo sasvim nebitno jer masa je viđela ono šta je htjela i trebala da vidi, oni „dobronamjerni“ i „dobro obavješteni“ mediji sa početka priče su im pomogli da bolje vide ono štoa se ne vidi i podgorička kristalna noć je imala sve preduslove da otpočne. I opet smo uspjeli da za kratko vrijeme sebi pljunemo u lice.
A pljunuli smo onako kako nam to neko drugi nikada ne bi uradio - žestoko i svom silinom, po sred nosa.
U knjizi „Primjeri čojstva i junaštva“ Marko Miljanov Popović kaže da je junaštvo sačuvati sebe od drugog a čojstvo drugog od sebe. O ovom „lovu“ na Turke po Podgorici i paljenju lokala i auta po drugim crnogorskim opštinama nema ni junaštva ni čojstva. Ovo je refleks indokrinirane i lažima potpaljene mase koja se ponaša poput srednjovjekovnih lovaca na vještice. Lovaca željnih krvi koji u svojim pomućenim slikama ne vide ništa osim neprijatelja, bili oni imaginarni ili stvarni.
I, na kraju nije ni bitno da li je pojedinac, bio on stranac ili ne, u kafanskoj tuči povrijedio nekog, već je bitno da na sve to ova vlast nema odgovora i da dozvoljava da se ovakve stvari nekažnjeno događaju. Izgleda da nikome nisu zametala ona naša đeca koja su vođena primjerima iz kuće onu noć uzvikivala: Ubij Tirčina! Ne vidim i ne čujem da se iko od onih velikih zaštitnika ljudskih prava oglasio i javno kritikovao ovaj talas fašizacije crnogorskog društva.
Niko od onih koji su horski danima kritikovali povike sa hrvatskog „Maksimira“ upućene Srbima, ovih dana nije se ni udostojio da nešto kaže protiv ovog opšteg ludila. Valjda gospodi to nije oportuno. Bitno je da oni jedni drugima dižu rejtinge i hvale se međusobno kako je sve urađeno po pravilima i na najvišem profesionalnom nivou.
To što policija i cijeli bezbjednosni sektor nije bio u stanju da procjeni da će do ovoga doći, i što ta ista policija kao podrška korača pred masom maskiranih likova koji pozivaju na progon, nerede i krv, nikome ne smeta. Sve je u najboljem redu dok god se ne pominju oni i njihove fotelje. U te svetinje ne smije se dirati, a za progon Turaka u sred Evrope koga briga.
Na sve ovo je premijer i elektronska Vlada botova imala nezabilježen odogovor. Oni su zbog incidenta koji su, ovo je još uvijek zvanična verzija, počinila trojica Azejberdžanaca i jedan Turčin – ukinuli bezvizni režim turskim građanima!
No, da ne bi bilo neke zabune i pomisli da je ovo urađeno slučajno – nije. Sve ima smisla ukoliko saberete neke brojeve, a oni kažu sljedeće: ako broju turskih građana koji borave u Crnoj Gori dodate broj crnogorskih Bošnjaka, Muslimana, Albanaca islamske vjeroispovjesti, doći ćete do one famozne brojke od 100 i nešto hiljada.
Tako da Spajić i Vlada nisu ništa pobrkali, možda Azejberdžanci nisu Turci ali mogu da posluže za ono šta je konačni cilj. Jedino ne znam kako na ovo gledaju ministri iz Bošnjačke stranke. Da li njima ovo smeta ili će i ovo podvući kao kolateralnu štetu u istrajanju ka višem cilju – očuvanju svete fotelje ministarske.
E, pa bujrum o čemu god sa se radi. Mi koji imamo još nešto vaspitanja i ponosa u sebi stiđećemo se za vas, kao što nas je bio stid i kada ste slali vojnike na Dubrovnik i Sarajevo. Mi ćemo se crvenjeti, a vi gledajte da iz ovih polomljenih i zapaljenih turskih restorana, prodavnica i servisa zakučite po koji frižider, televizor ili šporet. K'o onomad iz Konavla!
