Aktuelne teme u Crnoj Gori smjenjuju se tolikom brzinom da kao kolumnista, koji piše jednom sedmično, često nijesam u prilici da reagujem u trenutku kada se događaju. Ipak, kod nas se iste teme uporno vraćaju, recikliraju i ponovo postaju dio političkog dnevnog reda, pa je i njihova “aktuelnost” često relativna.
Tako se i pitanje neradne nedjelje kod mene otvorilo kroz jedan jednostavan primjer iz istorije crnogorskog primorja, ali i kroz vezu između te istorije i naše savremene skupštinske prakse.
O ovoj temi pišem i iz sasvim ličnog razloga. Kao posjetilac sopstvene zemlje, i ovom sam prilikom bio prinuđen da osnovne namirnice kupujem na benzinskoj pumpi umjesto u samoposluzi, gdje je izbor veći, cijene niže, a redovi na kasi kraći.
Ja se nekako snađem, zamolim osoblje hotela ili prilagodim navike. Ali se pitam kakvu turističku Crnu Goru predstavljamo onima koji dolaze bez komšija, bez poznanstava i bez lokalnih rješenja za svakodnevne potrebe. A to mi se upravo dešavalo tokom tek završenog odmora, jer grupa prijatelji iz Amerike, koji su uživali u ljepoti Crne Gore nikako da shvate da su praznicima i nedjeljom samoposluge zatvorene.
Evropska perspektiva i domaća ironija
U evropskoj političkoj tradiciji važi jednostavno pravilo: nijedna socijalna mjera nije sveta sama po sebi. Njena vrijednost mjeri se stvarnim posljedicama po društvo i pravni poredak. Neradna nedjelja u Crnoj Gori prvobitno je predstavljena kao zaštita radnika i porodičnih vrijednosti, ali je vremenom postala primjer političke logike u kojoj simbol često nadvlada stvarnost.
Zatvorene radnje osnovnih životnih potrepština otvorile su pitanje odnosa političke volje i pravnog poretka. Parlamentarna većina i manjinapotvrdile su koncept neradne nedjelje uprkos upozorenjima o mogućim ustavnim i pravnim dilemama.
Evropska unija u takvim slučajevima ne posmatra samo sadržaj mjere, već princip: odnos države prema institucijama i vladavini prava. U stabilnim demokratijama parlament nije iznad ustava, niti se socijalna politika vodi mimo pravnog poretka.
Kada se političke odluke pravdaju “voljom naroda”, a zanemaruju upozorenja institucija, tada socijalna politika lako sklizne u populizam, onu poznatu logiku u kojoj je lakše donijeti popularnu mjeru nego objasniti nepopularnu istinu.
Ironija je što se isti akteri na Ustav često pozivaju tek onda kada im odluke sistema više ne odgovaraju.
Što Evropa zaista radi?
Evropska unija ne propisuje da nedjelja mora biti neradna. EU štiti pravo radnika na odmor, ali način organizacije rada ostavlja državama članicama. Zato u Njemačkoj ili Austriji trgovine uglavnom miruju nedjeljom, dok u Italiji, Španiji ili turističkim regijama Hrvatske rade kada to tržište zahtijeva. Ključ je u ravnoteži: radnik mora biti zaštićen, ali ekonomija, specifičnije turizam,ne smije biti paralizovana.
Crnogorski problem nije u samoj ideji odmora, nego u pretvaranju jedne administrativne odluke u ideološku borbu. Jedni je brane pod plaštom porodičnih vrijednosti, drugi pod izgovorom ekonomske logike, treći demografijom, kao da će zatvorena vrata prodavnica zaustaviti odlazak mladih.
A realnost ostaje ista: inflacija postoji i sa neradnom nedjeljom, radne snage nema i bez nje, a mladi ne odlaze zbog rada nedjeljom nego zbog osjećaja da sistem nema pravac.
Koga štitimo?
Pitanje koje se rijetko postavlja jeste: koga ova mjera zaista štiti? Male trgovce koji bi možda željeli da rade u špicu turističke sezone? Radnike koji bi radije zaradili dodatnu dnevnicu? Ili velike sisteme koji lako prerasporede promet na druge dane?
Evropska praksa pokazuje da zabrane nijesu uvijek najbolji put. Mnogo češće se insistira na fleksibilnosti uz jasno regulisanu nadoknadu za rad nedjeljom. Drugim riječima, odluku prepuštaju tržištu i dogovoru između poslodavca i radnika, a država štiti pravila igre.
Kod nas se, međutim, često djeluje obrnuto: zabrani se rad, a onda se vjeruje da je problem riješen, kao da se ekonomska realnost može suspendovati jednim glasom u parlamentu.
Anegdota iz svakodnevne stvarnosti
Prije nekoliko godina imao sam priliku da platim račun u jednom gradskom preduzeću. Ulazim u prostoriju i vidim nekih 15 ljudi kako sjedi na klupama. Pomislih: red je dug, valjda su svi izvukli brojeve pa čekaju poziv. Priđem šalteru i pitam službenicu treba li i ja da uzmem broj.
“Ne”, kaže ona, “vi ste prvi.”
Pogledam zbunjeno prema klupama: “A ovi ljudi?”
“To su naši radnici”, odgovori mirno, “kancelarije su prepune, pa ovdje rade.”
“Hoćete reći - sjede?” upitah.
“Pa… sjede”, kaže ona bez trunke ironije.
Platio sam račun za nekoliko minuta i izašao zahvalan što nijesam morao čekati. Ali misao je ostala i sada je vraćam uz razmišljanje danas: u zemlji u kojoj ljudi sjede jer nema mjesta gdje da rade, raspravljamo o tome da li neko smije da radi nedjeljom. Ta slika, banalna i gotovo komična, govori više o našem ekonomskom modelu nego desetine parlamentarnih rasprava.
Produktivnost i simboli
Crna Gora je među najmanje produktivnim ekonomijama Evrope, sa preglomaznom javnom upravom i ekonomijom koja se više oslanja na uvoz nego na proizvodnju, mislim rad. U takvom sistemu neradna nedjelja postaje simbol, kao flaster na mnogo dublju ranu. Dok se bavimo radnim vremenom prodavnica, ostaju po strani pitanja zašto mladi odlaze, zašto privatni sektor teško raste i zašto je javni aparat često sam sebi svrha.
Evropska unija insistira na konkurentnosti, efikasnoj administraciji i rastu produktivnosti. Odmor je važan, ali tek kada postoji rad koji ga zaslužuje. U društvu gdje se često više sjedi nego stvara, odluka o dodatnom neradu dobija gotovo satiričnu dimenziju, gdje uzumamo godišnji odmor, i prije nego li ga odradimo.
Sloboda izbora kao evropski princip
Možda je najjednostavnije rješenje i najbliže evropskoj logici: dopustiti izbor. Onaj trgovac koji nema računicu, zatvoriće radnju. Onaj koji vidi priliku i ima radnike spremne da rade uz poštenu nadoknadu, neka otvori. Država može i mora propisati veće dnevnice, jasne ugovore i strogu kontrolu zloupotreba, ali ne mora odlučivati umjesto svih.
Nije ustavnije ni evropskije od toga da se odgovornost vrati onima koji učestvuju u ekonomiji. Država treba da štiti prava, a ne da upravlja svakim satom našeg vremena.
Haj - Nehaj
U crnogorskom kamenu ostala je priča koju nijedna skupštinska odluka ne može izbrisati. (No da se u to mnogo ne unosim, jer nema toga što naša Skupština ne može prepraviti ili izbrisati). Među njima je i srednjovjekovna tvrđava Haj - Nehaj, podignuta visoko iznad crnogorskog primorja, na brdu gdje se i danas čovjek zapita kako je uopšte bilo moguće iznijeti građu do tih visina.
Narodna predanja govore da su u njihovoj gradnji učestvovali svi: muškarci, starci, pa i žene koje su uz strme litice nosile kamen, često i nedjeljom, ne zato što je neko to propisao, nego zato što je postojala svijest da se tvrđava gradi za opstanak zajednice.
Taj rad nije bio pitanje kalendara, već potrebe. Nije se tada raspravljalo o simbolima, nego o opstanku; nije se mjerilo šta je politički popularno, nego šta je nužno da bi društvo opstalo. I upravo u toj slici, žena koje nose kamen uz stijene, krije se razlika između vremena kada se gradilo i vremena kada se često više raspravlja nego stvara.
Neradna nedjelja u Crnoj Gori danas djeluje gotovo kao suprotan simbol, kao rasprava o odmoru u zemlji koja još nije završila posao izgradnje svojih institucija i ekonomskih temelja. Kada su ljudi gradili Haj - Nehaj, nijesu čekali savršene uslove; radili su jer su znali da bez tog napora nema ni sigurnosti ni budućnosti. Danas, međutim, često izgledamo kao društvo koje pokušava urediti odmor prije nego što je uredilo rad.
Neradna nedjelja u Crnoj Gori postala je gotovo savršena politička metafora: pitanje oko kojeg postoji konsenzus, dok se o mnogo važnijim stvarima ne može postići ni minimum dogovora. U zemlji gdje se poslanici ne mogu složiti ni oko osnovnih državnih tema, jedinstvo se pronalazi oko zatvorenih radnji, možda zato što je to najlakše mjesto na kojem se može pokazati briga za narod bez stvarne reforme.
Evropa nas, međutim, ne pita da li radimo nedjeljom. Pita nas da li gradimo sistem u kojem institucije poštuju pravila, ekonomija ima logiku, a građani imaju slobodu izbora.
Jer pravi problem nije neradna nedjelja. Pravi problem je kada društvo počne vjerovati da će ga odmor spasiti od rada na stvarnim reformama.
