Ovih je dana jedna od udarnih vijesti bila privođenje izvjesnog Dode Ivanaja zbog skrnavljenja državne zastave. Reklo bi se uime vladavine prava. A osnovni je princip vladavine prava, kako znamo, da zakon mora biti jednak za sve. I za Dodu Ivanaja i za, recimo, najviše državne funkcionere.
Jeste li zavirili nekad u kabinet aktuelnog predśednika Skupštine Crne Gore? Ako nijeste, obratite pažnju koja je to zastava obješena iza njegovih leđa. Ni u Ustavu, ni u Zakonu o državnim simbolima, niti u bilo kom drugom pozitivnom pravnom aktu Države Crne Gore nećete pronaći zastavu kojom se kiti predśednik Skupštine.
27Naći ćete je, međutim, u pravnim aktima naših suśeda. Omiljena zastava predśednika Skupštine Andrije Mandića, ispostaviće se, zapravo je ustavno definisana narodna zastava Republike Srbije ili, pak, zvanična zastava manjega entiteta Bosne i Hercegovine.
Je li Ustavom i zakonima ove države dozvoljeno da predśednik Skupštine u svojem kabinetu drži zastave suśednih država? Jeste taman koliko je dozvoljeno i Dodi Ivanaju da skrnavi državnu zastavu. Mandić, istina, nije gazio po zastavi, ali ju je, kao i Ivanaj, skinuo s mjesta đe je dostojanstveno stojala, i u holu i u Bijelome salonu. Je li zbog kršenja zakona predśednik Skupštine makar i pozvan na odgovornost i sankcionisan, ako ne priveden? Koliko mi je poznato, nije. Doda je Ivanaj, pak, priveden državnome tužiocu. Eto, to vam je slika najgore nepravde, u kojoj zakoni nijesu jednaki za sve, a četničke su vojvode zajedno s četničkim spomenicima, zaštićeni kao bijeli međedi. I nije ovo otvaranje identitetskih tema. Ovo je elementarno „životno pitanje“, jer đe nema vladavine prava, ima goleme nepravde.
Nevjerovatna je brzina kojom se u javnome diskursu Andrija Mandić iz prijetnje po stabilnost društva premetnuo u „konstruktivnog“ političara. Još je nevjerovatnije što se sve to zbiva bez i najmanjeg osnova za takvu percepciju. Čak su i najoprezniji analitičari ovih dana povodom Vučićevog tabloidnog „napada“ na Mandića potrčali da zaključe da je to definitivni raskid, prizivajući krajnje neprikladne asocijacije na političku transformaciju Novaka Kilibarde i Mila Đukanovića.
Dokaz da je Mandićeva konekcija s Vučićem odista pukla ne mogu biti hinjeni tabloidni naslovi – kojima, uzgred, oponira apologetika Mandiću iz usta jednoga od neimara Srpskog sveta Čedomira Antića. Ako se priśetimo predśedničkih izbora 2023. godine, lako nam je dokonati koji je najjednostavniji Vučićev metod diskreditacije crnogorskih političara kojima baš i ne vjeruje na riječ. Dok je na zvanična obraćanja Srbiji povodom utvrđivanja da li predśednički kandidati imaju državljanstvo Republike Srbije, izostao odgovor za građanina Mandić Andriju, za tada nedovoljno pouzdanog građanina Spajić Milojka ekspresno su stigle potvrde da pośeduje i državljanstvo Republike Srbije, što ga je po automatizmu isključilo iz trke za predśedničku funkciju.
Ostalo je do danas nerazjašnjeno pitanje koje je svojevremeno aktuelizovao jedan od najbližih Mandićevih saradnika – da li četnički vojvoda na privremenom radu na čelu crnogorskoga parlamenta zaista ima nezakonito dvojno državljanstvo.
Ako bi se pokazalo da ima, a to državni organi Srbije lako mogu učiniti, bio bi to prvorazredni skandal jer bi se ispostavilo ne samo da je protivzakonito na jednoj od najvažnijih državnih funkcija no i to da je član Savjeta za bezbjednost jedne NATO članice vojni obveznik države koja ne pripada toj vojno-političkoj alijansi i čiji državni vrh dominantno ima neprijateljski stav prema njoj. Dok se državni organi Republike Srbije ne očituju po ovom pitanju, zaista je naivno vjerovati da je Andrija Mandić doživio temeljnu političku transformaciju.
Ako bi trebalo potražiti neku asocijaciju za aktuelno pelivansko balansiranje doktrinarnog zatočenika bjelaško-četničke ideologije Andrije Mandića, onda to sigurno ne bi bile političke sudbine Novaka Kilibarde i Mila Đukanovića koji su se odrekli svojih ideoloških zabluda, no bi to prije bila politika taktičkog ukrivanja kakvu u regionu najbolje reprezentuju Milorad Dodik i Aleksandar Vučić.
I jedan i drugi znali su se zbog snažnijeg pozicioniranja predstavljati kao partneri Zapadu, mijenjajući dlaku ali ne i ćud, istovremeno transformišući sredine kojima su vladali u dubinski antizapadna, duhovno obogaljena i ekonomski opustošena društva. Mandić je očigledno dobro naučio lekcije i iskoristio geostrateška preslaganja za novo pozicioniranje u kojem će sramotni DNP igrati igru strašila, a on opeglati imidž predvodnika državnoga udara sa zakopanim oružjem koje čeka pravi trenutak da bude otkopano i upotrijebljeno.
Sad kad je Vučić pao, samo mu to još niko nije javio, agonija palog patrijarha može potrajati godinu, dvije, tri, ali Mandić zna da će i nakon njega doći neko oblikovan u retortama srpskih bezbjednosnih službi, Beogradske patrijaršije i SANU. Za to vrijeme treba odigrati akrobatsku tačku opstanka na vlasti i zadržavanja ključnih energetskih i ekonomskih potencijala Crne Gore u svojim rukama, vezujući trajno sudbinu Crne Gore za propali, genocidni projekat Velike Srbije. No, dok god je Vučić formalno na vlasti, Mandić će mu služiti. Onako kako je prije njega služio Miloševiću, Koštunici i Tadiću.
Zato umjesto uljuljkanog iščekivanja da EU dođe po nas, umjesto samozavaravanja da neofašisti mogu postati europejci, mi moramo učiniti sve da Crna Gora postane nova sljedeća članica EU. Ne čekajući da nam Mandić kreira budućnost, no svakodnevno ukazujući na njegove pogubne namjere. Jer – ponoviću, koliko god zvučalo paradoksalno – da bismo opstali kao građansko društvo i ušli u EU ova vlada mora opstati, ali ova politička većina mora otići s vlasti.
