Povodom najnovijih spektakularnih hapšenja u suorganizaciji Specijalnog tužilaštva i Specijalnog policijskog odjeljenja, u javnosti se, s punim pravom, ponovo moglo čuti upozorenje na ustavnu obavezu pretpostavke nevinosti. Za lešinare na najvišim državnim funkcijama ni ta ustavna norma nije obavezujuća, a neki su se potrudili da objave hapšenja i presude i prije no je do njih došlo. Ali o tom političkom kalu drugom prilikom.
Sad bi valjalo podśetiti na ulogu tužilaštva koje bi – po tom istom i toliko puta zgaženom Ustavu – moralo biti nezavisna i profesionalna grana vlasti, a u svakom slučaju i vrhunski moralni arbitar društva.
Zato napravimo studiju slučaja povodom najnovijeg hapšenja bivšeg glavnog specijalnog tužioca i pođimo od drugačije pretpostavke – da je njegova krivica nesporna. Pretpostavimo, dakle, da je Milivoje Katnić zaista s pozicije glavnog specijalnog tužioca postao član kriminalne grupe koja je omogućila dvojici srpskih kriminalaca da uđu u Crnu Goru i iz nje izađu. Dodajmo toj optužbi i onu da je sa svoje pozicije uticao da se ne pokreću postupci protiv policajaca povezanih s jednim kriminalnim klanom P. L. i Lj. M. I to bi, makar zasad, bilo sve što smo čuli iz tužilaštva na račun njegovih poslova iz domena korupcije i kriminala.
42Kad sve ovo lijepo prihvatimo i saglasimo se s tužilaštvom da je krivica neupitna, moramo se zapitati čemu onda spot koji SDT ovih dana vrti s prikazom imovine „Lazovića i Katnića“, a u kojem ni jednog jedinog momenta recipijent ne može razumjeti što je tu čije, mada bi se prvo trebali zapitati je li Katnić optužen zbog izgradnje kuće na starevini pa se ona zato pojavljuje u spotu ili je optužnica vezana za nešto drugo.
Ako nema direktne veze između kuće iz spota i optužnice, a na osnovu onoga što je tužilaštvo dosad javno iznijelo – nema, onda ovakav spot s đuture prikazanom imovinom dvojice optuženika od kojih jedan ima kuću a drugi sve ostalo nije ništa drugo do najogavniji pokušaj kompromitacije i difamacije, priličniji Sputnjiku, In4S-u ili Kuriru nego jednoj „nezavisnoj“ državnoj ustanovi. Logično pitanje bi bilo – ako je SDT siguran u svoju optužnicu, zašto se onda bavi prljavom propagandom!?
Drugo bi pitanje moralo biti – zašto se čovjeku u mirovini kojem se na teret stavljaju postupci vezani za njegov rad u Specijalnom državnom tužilaštvu priređuje spektakularno hapšenje i određuje pritvor od 30 dana (s tendencijom da se, kao u slučaju njegovog kolege Čađenovića, protegne u nedogled, uz udruženu medijsko-političku satanizaciju), kad bi sav eventualni kompromitujući materijal svakako morao biti svojina tužilaštva u kojem je radio i koje ga danas (pro)goni?
S tim u vezi i najogoljenija činjenica – zašto se čovjeku koji je nedavno pretrpio ozbiljne zdravstvene tegobe ne omogući da svoju eventualnu nevinost umjesto u kazamatu dokazuje iz uslova koji mu obezbjeđuju minimum zdravstvene njege, a i pticama na grani je jasno da od vakta kad su ga kršenjem Ustava i zakona oćerali u penziju nije u poziciji da potencijalnom zloupotrebom moći na bilo koji način nedozvoljeno utiče na proces. I to je pitanje elementarnih ljudskih prava koja se u Crnoj Gori bezobzirno i svakodnevno gaze.
Treće bi pitanje bilo – a nije li nekako neobično da su tužioci iz slučaja kolokvijalno nazvanog Državni udar danas u pritvoru, a sudija koja je izrekla prvostepenu presudu – degradirana i izložena najogavnijoj javnoj stigmatizaciji!?
Ako je vjerovati premijeru Spajiću – ruskog uticaja u Crnoj Gori nema, iako je jedan direktor ANB-a prije godinu i po dana ekspresno smijenjen nakon što je učestvovao u akciji razotkrivanja ruske agenturne mreže u Crnoj Gori, a nasuprot tome svi protagonisti otkrivanja ruskih prstiju u tzv. Državnom udaru danas su ili na stubu srama ili u Spužu. I to po modelu koji je svojevremeno iscrtao današnji predśednik Skupštine Crne Gore, prvostepeno osuđen za pokušaj terorizma, prijeteći osvetom.
Dok s Pešterske visoravni nadgleda vojne potencijale Vojske Srbije, na svega par kilometara vazdušne linije od vlastite države, Mandić sigurno mora biti zadovoljan što se sve odvija u skladu s njegovom davnašnjom prijetnjom i što je njegovo otvoreno antidržavno djelovanje danas norma patriotizma.
Reći da će vrijeme pokazati što se to odvija danas pred našim očima bilo bi poprilično licemjerno. Jer koliko god nas medijskim i institucionalnim zamagljivanjem stvarnosti otupljivali, isuviše je tragova što upućuju na to da Crna Gora danas sve više tone u mrak kolonije pod upravom aktuelnog beogradskog autokrate koji je riješio da u „drugom poluvremenu 90-ih“ – kako bi to Dačić rekao – realizuje davnašnje genocidne velikodržavne planove. Izmećara spremnih da mu u tome poslu pomognu imamo za izvoz.
Tragično je, međutim, što pored tradicionalne političke menažerije koja šeni za svakim beogradskim autokratom u proteklih 35 godina i crnogorske državne ustanove danas dominantno tancaju po Vučićevim taktovima.
Stoga spektakularna hapšenja i medijsko-propagandne hajke, poput ove aktuelne na bivšeg glavnog specijalnog tužioca koji je vaktile procesuirao sedam gradonačelnika iz redova tada vladajućeg DPS-a i drugog čovjeka države, više liče na očigledni dokaz koruptivno-kriminalnog djelovanja Specijalnog tužilaštva u cilju ispunjenja interesnih i političkih ciljeva Vučićeve klike no na trijumf pravde.
Nastave li medijske performanse i reality hapšenja, ugrožavajući elementarna ljudska prava, uz vidni deficit pravnog osnova i evidentni suficit zle namjere, slijedeći uputstva iz Mandićeva teftera, urušiće trajno davno poljuljani dignitet tužilačko-sudske vlasti, a time i temelje na kojima počiva pravna država. Ukoliko to od samog početka vlasti nove Crne Gore, „na koju ćemo se morati naviknuti“, i nije suštinski plan. A sva je prilika da jeste.
