„Historia est magistra vitae“- Istorija je učiteljica života.
Crnoj Gori se opet pokušava prišiti kokarda - nekad Blažo sad Andrija, nekad Joanikije i sad Joanikije, nekad Velika Srbija sada Srpski svet... Svi su tu samo Musolinijevih falangi nema. To ipak pokazuje da istorija jeste učiteljica života, jer su Talijani čvrsto odlučili da poslije '45. zauvijek ostanu antifašisti. Šta smo mi naučili iz istorije, to ćemo tek da vidimo?
Georg Vilhem Fridrih Hegel kaže: „Istorija ima tendenciju da se ponavlja: prvi put kao tragedija drugi put kao farsa“.
Da je ovo što nam se dešava zaista farsa najbolje govori činjenica da četnike finansira Rusija i u Parlamentu za njih glasaju „socijalisti“? U „srećno četničko vrijeme“, npr. 1942. godine, ljubiteljima Rusije je sudila četnička kama, a komunistima metak ili isto kama.
153Rastao sam uz babinu priču kako sebi nikada ne može oprostiti što jednog jutra nije na vrijeme primijetila brata kako se iskrada iz kuće. Da je primijetila možda bi tada dječaka odvratila od ideje da ode za braćom u partizane i možda spriječila ono što se dalje desilo - da ga uhvate četnici i mučki ubiju na obali rijeke Tare.
Nego, to što se desilo u crnogorskom Parlamentu nije inkluzivnost nego manifestacija čistog velikosrpskog nacionalizma parlamentarne većine od koja to, zaista, doživljava kao nacionalno pomirenje o kojem stalno govori.
Možda bi se neka analogija mogla povući i sa Podgoričkom skupštinom
Parodija je u tome da su i pojedini potomci partizana jedinstveni u tome da četnički vojvoda treba da bude šef Parlamenta, i to bez dileme, kao divni primjer pomirenja koje jedino kao takvo za njih ima smisla.
Andrija Mandić je, odista, pokazao šta znači istrajnost i karakter u političkoj borbi za ciljeve u koje duboko vjeruje i kojima je u potpunosti posvećen. U zemlji u kojoj se borio protiv svega čemu se mogao dodati pridjev crnogorski postao je, ni manje ni više, nego predsjednik Parlamenta. Rekao bih - prvi četnički vojvoda koji je iz jedne borbe izašao kao pobjednik, za što zasluge ne idu ZBCG koliko Demokratama, PES-u, SNP-u i nekim manjim, minornim, „inch strankama“ koje se debelo hraneglasovima nezadovoljnih građanskih birača.
Ako se pitate kako srpski nacionalizam preovladava u tolikoj mjeri da su se Demokrate „zakucale“ na istu foru kao i SNP, pored bezbroj prilika da budu alternativa prethodnoj vlasti i ZBCG, te se time vratile vrijednostima matice, odgovor je sljedeći: kada se rasprši prazna forma u vidu parola ipopulističkih obećanja preostaje samo ideologija koja se euforično veseli „prvoj kokardi Crne Gore“ na mjestu predsjednika Parlamenta i izgleda da je ta ideologija njihova jedina istina.
Da je ovo što nam se dešava farsa govori i činjenica da četnike finansira Rusija i u Parlamentu za njih glasaju „socijalisti“
Što se tiče PES-a, vjerujem da se oni još uvijek čak ni među sobom dobro ne poznaju, a ono šta je očigledno je činjenica da je nacionalizam u njihovim redovima preovladao u odnosu na svo „zlo“ koje je ZBCG, uz podršku Vučića koji je i stvarni pobjednik ovoga procesa, priredio Spajiću. Ipak, ono što oni i dalje imaju kao potencijal, za razliku od Demokrata ili URE, je mogućnost da politički evoluiraju upozitivnom smislu.
SNP više nema ništa, sem funkcija. URA nema ni funkcije.
Dakle, dragi čitaoci, nije tragedija što je Mandić postao šef Parlamenta ili što nam je Vlada nakaradna u mjeri da imamo ministrastvo demografije, sve će to Crna Gora preživjeti i nadživjeti... Dakle, nije tragedija, ali jeste sramota i to velika, jer ovoga puta nemamo okupatore kao ’41. na koje možemo da se vadimo da su krivci za takvo stanje. Ovoga puta su navodni antifašisti glasali za četničkog vojvodu.
Možda bi se neka analogija mogla povući i sa Podgoričkom skupštinom. Međutim, siguran sam da će istorija zapamtiti i ove podignute ruke, a kako istoriju pišu pobjednici iskreno se nadam i da će ih prikazati budućim pokoljenjima onakvim kakvim jesu - sramota Crne Gore.
