Nenaviknutoga na šovinistička cijepanja u Crnoj Gori može zbuniti to što je na portalu rektora UCG, iznad prigodnoga slogana „Nije crnogorski ako nije srpski“, okačen tekst prof. dr Jelice Stojanović „'Popisivači' već obišli Petroviće Njegoše, a nijesu zaobišli ni neka savremena književna domaćinstva“, u kojem se ukazuje na „pogrom srpskog jezika i književnosti“ koji vrši „Centralna“ biblioteka „Đurđe Crnojević“.
Jer bi nenaviknuti na „crnogorske (ab)normalnosti“ lako mogao postaviti pitanje kako to da se na portalu koji je svoju svrhu na ovome svijetu našao u opovrgavanju državnosti države u kojoj funkcioniše, nacionalnosti s imenom te države, jezika koji se govori u toj državi pojavi tekst u kojem se jadikuje kako su se ti nepostojeći ljudi drznuli da ometaju one koje popovi svakodnevno podśećaju i ubjeđuju da jesu ono što su im oni opredijelili da budu.
Onaj iole informisani će se možda zapitati kako to da predśednica Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori ne zna kako se zove vodeća bibliotečka institucija u Crnoj Gori koju su, kako se iz teksta vidi, čak i pośetili. Ali nećemo navlačiti mak na konac. Svakome se univerzitetskom profesoru može omaći u pisanome obraćanju javnosti nepoznavanje naziva kulturnih i pritom za oblast kojom se žele baviti nadležnih institucija u zemlji u kojoj je rođen, u kojoj živi i u kojoj je stekao akademska zvanja, zar ne?
O čemu se u reagovanju zapravo radi? Pogromom se u tekstu naziva poštovanje Ustava koji je omogućio institucionalnu prepoznatljivost crnogorskoga jezika u Crnoj Gori. A to potpisuje profesorica UCG i predśednica Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori koja sa svojim saradnicima na sastancima u Tršiću već četvrtu godinu dubrovačku književnost i jezik u Dubrovniku proglasima nominuje – srpskim.
Profesorica UCG već pri početku svojega teksta definiše svoje šovinističko gledište: „Da bude jasno, ime za crnogorski jezik nije postojalo nikad u istoriji Crne Gore, nasilno je, i iz nadripolitičkih razloga uvedeno prije nekoliko godina, a sada se vjekovno nasljeđe prostora koji su u različitim vremenima ušli u sastav Crne Gore, a koje se kroz vjekove imenovalo kao srpski jezik i srpska ćirilica, ući u bibliotečki popis u CONOR bazu kao 'crnogorski jezik' i 'crnogorska ćirilica'. Ime za jezik, crnogorski, postojalo je jedino u vrijeme italijanske okupacije u Drugom svjetskom ratu, i ovih posljednjih godina koje se sa vremenom italijanske okupacije poklapa.“
I neuki bi rekao da ovakvim stavom i negacijom postojanja crnogorskoga jezika profesorica UCG iskazuje protivustavne stavove i tendencije, da negirajući ustavnu kategoriju crnogorskoga kao službenoga jezika ona negira i Ustav Crne Gore. Al ne lezi vraže. Pri kraju svojega obraćanja profesorica UCG sasvim iznenada ogrće plašt ustavobraniteljke: „Iz razgovora rukovodstva Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori sa nadležnima iz biblioteke 'Đurđe Crnojević', saznalo se da je ovim programom (čitaj, pogromom srpskog jezika) od kraja 2022. godine, bez ikakvog javnog obavještenja, omogućeno da se u normativnoj CONOR bazi prepozna samo jedan jezik – 'crnogorski'.
Time je direktno prekršen Ustav Crne Gore i ono šta je govornicima srpskog jezika zagarantovano članom 13: 'Službeni jezik u Crnoj Gori je crnogorski jezik. Ćirilično i latinično pismo su ravnopravni. U službenoj upotrebi su i srpski, bosanski, albanski i hrvatski jezik.'“
Intenzitet podmetanja o nepostojanju imena „crnogorski jezik“ u ovome šovinističkom pamfletu može odrediti bibliografija „Crnogorski jezik 1768–2020“. Kao argument o izrazitoj manipulativnosti kontekstualizovanja crnogorskoga jezika kroz period italijanske okupacije, koje bi u normalnome svijetu za jednu univerzitetsku profesoricu i lingvistkinju trebalo biti sraman gest, nek posluži činjenica da je za ime crnogorski jezik prije skoro 200 godina znao i Teodor Pavlović, obnovitelj, reformator i prvi sekretar Matice srpske, upravo onoga udruženja koje danas u Crnoj Gori Jelica Stojanović predstavlja.
