
Istoriografija će, vrlo vjerovatno, period od 2020. godine na Zapadnom Balkanu, a posebno u Crnoj Gori, označiti kao vrijeme neuspješnih diplomata. Revolucija gluposti!
Potezi i procjene iz dana u dan pokazuju se gotovo tragičnim, poput onih iz Libana osamdesetih ili nama bliže Jugoslavije devedesetih. Ništa bolje ne pokazuje suštinu banalnog zla, velikosrpskog i nacionalističkog, do sastav savjetničkog tipa novoizabranog predsjednika. Interesantno bi bilo čitati depeše odaslate Berlinu ili Londonu na tu temu, ako ih uopšte i ima.
Zaista je potrebno rišeljeovsko umijeće objasniti kako to da mladog proevropskog predsjednika savjetuju nižerangirani agenti paraobavještajnih službi i pravoslavni talibani. Ujedinjeni u različitostima - cinično al' apostolski!
U nedavnom intervjuu Tamari Nikčević, Vuk Drašković je govoreći o rješavanju kosovskog pitanja kazao kako Amerika treba da se sjeti da je Amerika. Slična teza važi i za rješavanje permanentne političke krize u kojoj se Crna Gora nalazi bar od 2015. godine, a čiju kulminaciju doživljava 2020. pod budnim okom one iste politike koja je lenjirom pravila ISIL. Razumije se, antikorupcijski i reformski. Smjena kao sabirajuća tačka kratkovidosti i bolne površnosti svega što truje Balkan od Bizmarka naovamo.
Potrebno rišeljeovsko umijeće objasniti kako to da mladog proevropskog predsjednika savjetuju nižerangirani agenti paraobavještajnih službi i pravoslavni talibani
I opet ispočetka:
Izbori čiji je jedini smisao razrešenje političke krize pretvaraju se u suštinsku suprotnost. Iako matematika, koja doduše u politici ne znači puno, omogućava ne samo stabilnost već i formiranje nominalno proevropske vlade - takav ishod bar je za sad daleko od realnog.
Ključno pitanje je šta radi međunarodna zajednica. Koje su crvene linije i koliko su one crvene!? Gdje počinje a gdje se završava evropska opcija u Crnoj Gori!? Istorijska je prilika da se od postojećeg skupštinskog saziva sastavi stabilna vlada u mandatu od četiri godine koja će sprovesti evropske reforme. Reforme koje se ne tiču samo Crne Gore. Nema demokratije na Zapadnom Balkanu bez građanske i evropske Crne Gore. Razumio je to još 2007. senator Mekejn, ali je problem što to sad ne razumije bliskoistočna logika State Departmenta i njihovi administratori čiji domet više nije ni onaj pomenuti lenjir.
Ako postoji i zrno razuma i želje da se spasi Crna Gora a time i Zapadni Balkan, međunarodna zajednica, odnosno obje obale Atlantika, moraju što hitnije izaći sa jasnim stavom o kome se uveliko spekuliše - izvršna vlast ne smije biti mjesto za proruske ostatke DF-a i njihovog PR-a Dritana Abazovića. Flertovanje sa tim strukturma značilo bi samo prilog permanentoj političkoj krizi.