Zamislite kakvo vrijeme živimo, kada je događaj nedjelje egzibicionistički performans javnog uriniranja na glavnom gradskom trgu? Nije to, samo po sebi događaj nedjelje, zato što je taj čin zapravo politički manifest, već zato što svi zajedno dijelimo svijest o preciznosti kojom odiše taj događaj, kada je u pitanju priroda političko-društvenog duha vremena kojeg živimo. Fekalija.
Ne sablažnjava toliko, normalnog čovjeka, ni to što niko od prolaznika ne protestvuje, već prolaze pored kao da je uobičajena pojava. Karakter građanina-pizde je nešto na što smo se navikli. Ni to što se jedan od najljepših simbola otpora našao ponižen pred nekom pijanom, nisu li sve takve, nacionalističkom džukelom – ne iznenađuje normalnog, jer je pijanstvo naše kolektivno stanje, bilo to ono bukvalno kakvo gledamo u vladi i u parlamentu, ili ono alegorično, u kom se teturamo između mitova i siromaštva.
Ako mu njemačke puške nijesu mogle skinuti osmijeh sa lica, onda ova realnost hoće
Ono što će normalnost obeshrabriti da se ikada više nastani ovdje je jedna velika i tužna istina, a to je da pola Crne Gore ne osuđuje nikšićki golden shower na Ljuba Čupića. Ako mu njemačke puške nijesu mogle skinuti osmijeh sa lica, onda ova realnost hoće.
Sjutra bi pišonja, koji nikad u životu ništa napravio nije, pročitao nije, putovao iđe, na bilo kojim izborima dobio više glasova nego recimo fizičar sa Discovery Channela Dragan Hajduković. Šta, ne misliš da je tako? Prestani molim te da čitaš kolumnu.
Normalni poslije ovakvih podsjetnika na realnost zaćute. Skriju se u svoje svjetove knjiga, filmova i muzike. Ostaje samo zvuk rulje, „ne damo svetinje“ sa lošeg razglasa, a negdje u daljini, apokaliptično se nadzire histerični eho govora Marka Milačića, dok popet na neki kafanski sto, desetini zombi-pijanaca-pišonja, pluća nadima Srpstvom - ili onim što oni misle da Srpstvo jeste.
Zapravo ne - ja sam pogriješio. Srpstvo je postalo baš to. Postoji li crnogorstvo, englestvo, amerikanstvo? Ne. Srpstvo je postalo unikatni jezički označitelj za simbiozu velikosrpskog nacionalizma i mitomanije. Molim vas, braćo Srbi, iz susjedne Srbije, protestvujte! Ovdje se imenom vašeg naroda pravda profanost, kultura etno-kiča, ksenofobija i loš ukus! Ovdje biti Srbin znači negirati druge narode, prisvajati tuđe kulture, mjerkati tuđe teritorije.
Moji prijatelji Srbi, iz beogradskih umjetničkih krugova, svoje su mladosti ostavili po trgovima, ne da bi se pišali po antifašistima, već da bi nastavili njihovu borbu, da bi pobijedili takvu stigmu za ovaj veliki drevni narod.
I tako, dok trgove renesansnih evropskih gradova krase fontane u kojima uriniraju anđeli, oslobođenom Crnom Gorom trgovima pijani velikosrbi pišaju po herojima. Postapokaliptična vonjavost te slike je pristutna u vazduhu, to divljaštvo je nekako postizbornom euforijom ohrabreno, pušteno sa lanca, nikad nije bilo više nevaspitanja, niskih strasti, anti estetike i anti etike.
Bokeškom ulicom trešti turbofolk sa kojim se borimo dok imamo premijere u pozorištu. Orevuar Montenegro. Normalnost se nad silinom te prostote, koja JESTE povezana sa politikom, itekako, šćućurila kao preplašena kokoška, ponižena i bespomoćna.Na scenu je stupila ikonografija nove političke dominante, koja je inaugurisala srpstvo kao novi kulturološki model.
Normalni su na tako dalekoj margini, da svojih predstavnika u političkom životu gotovo da nemaju
Napravite razliku između srpstva i srpske kulture. Srpstvo su Ceca i Arkan, a srpska kultura Milena Dravić i Gaga Nikolić. Niko od Crnogoraca ne bi imao ništa protiv-NAPROTIV-da građansku državu grade sa srpskom kulturom kao dijelom svog multinacionalnog kolorita, ali da nam civilizacijski otpad, sa svim svojim nus pojavama, liderima i idolima iz haških ćelija instaliraju kao sudbinu – ne može!
Ili ipak može? Kako se uopšte boriti protiv svega toga, kada je pitanje kulture, vaspitanja, estetike i etike kao standarda, postalo samo eho političkih zbivanja? Normalni su na tako dalekoj margini, da svojih predstavnika u političkom životu gotovo da nemaju.
Zamislite da smo došli u situaciju, da stabilnost CRNOGORSKE vlade, danas, sjutra... drmaju dva suprotstavljena interesno-politička tabora, koji u realnosti predstavljaju dvije različite verzije srpstva, jedna koja to ne krije, koja se dodvorava tom urinirajućem sirovom srpstvu sa ratišta, i druga koja bi to uriniranje odložila, trpjevši makar dok izađu iz vidokruga ekselencija.
Za kraj ove pesimistične kolumne, želim da pozdravim sve one urbane, uticajne twitter i facebook „intelektualce“, koji su nakon 30. avgusta ekstatično kukali sa statusima: „Kuku, kako je dobro!“, i da ih pitam je li im i dalje tako dobro? Nešto su mi previše utihnuli, pa sam se jako zabrinuo.
