Dani su se odužili, pa mi se sve mili slušati cvrkut grlica pod strehom, uživati u svježini blijedožutih narcisa i misliti na ljeto koje će nadilaziti prethodna, prošla. Dati vremenu da radi, otkloniti klopke što nam ih postavlja suvremenost u odori neke futurističke manekenke…
Ljepota trenutka i povratak ljetima
Prisjećam se mnogih ljeta do 90-ih ili onih u novom stoljeću provedenih u majčinskom i očinskome zavičaju, ljeta u kojima ih više nisam mogla doseći, dodirnuti, zagrliti...
Čekajući na moje pisanje, ili točnije deskripciju, sunovrati koje nazivamo, po navici, narcisi, svenuli su. A prostoriju u kojoj radim počela je naplavljivati neka neopisiva i reklo bi se meteorska glazba.
To je bilo u danu kad je jugovina njihala nježne kose tek procvale breze, a neki sonorni ženski glas pjevao arije iz elegične simfonije dubokih tonova Henrika Goreckog. Pomislih-kako u simfoniji vokalna dionica, ali bila sam dobro naćulila uši da čujem odjavu spikera.
To je bio jedan od onih trenutaka kad osjećam vlastito biće kao nešto najprisnije, kad mi u njemu nije ni pretijesno ni preširoko, već se stapam s njime kao da stanujem u školjci doma. Doma koji se ni o čemu ne pita, ni o čemu ne sumnja, jer već mnogo zna.
Glasovi jezika na kojem se pjeva iz magične kutije bjehu odviše zvučni da bi bili razumljivi, pa melodija djeluje kao prava musica aeterna, ispjevana na nekom metajeziku: možda je to jezik nove biblijske osjećajnosti?
Trenuci objave koje nismo uokvirili formom, koje za sebe nismo normirali, zauvijek nestanu, kao pijesak iz klepsidre. Tko da se sjeti časa potpune ljubezni ili vrati milost onoga trenutka kad milina je bridjela svim ivicama opažaja i ozračja?
Ovakve bi časke trebalo osnažiti paradoksalnim slikama, kao što je ona iz Andaluzijskog psa, kad surovost reže milost a sječivo meko sočivo leće: njihov je rad nesmiljen, kao pero kritičara što se zasijeca u put, u tijelo pjesnika, u njegovu mekoputnu dramu.
Pjesnikovo lišavanje i nasljeđe lirike
Kad Konstantin Kavafis pjeva: Liši se svog imutka, tvoje je vlasništvo opasno sasvim izvjesno misli na poeziju i kroz nju, na dar proricanja. U tom smislu, svaki se pjesnik osjeća kao bogataš: on se neprestano lišava imutka, svoga talenta, pjevanjem i pisanjem stihova. Ta ne budimo naivni, tko se danas laća stihova osim nesretno zaljubljenih i mjesečara?
Svoju liriku gotovo da i ne pišem, jer sam je dobrim dijelom upisala u svoj duh davnih dana, u djetinjstvu, kad sam u prozračnome dudovu hladu djedovskih kuća mastila ljetne sieste, dok drugi snijevahu svoje drugačije snove, zaklonjeni debelim zidinama.
Vjerujte, sjećam se titraja vrelog uzduha akvamarinski plavog neba nadMontenegrom, časaka božanske omorine koji isijavahu iskazujući svoj smisao i za uzvišeno i za humorno, kad malo zapadne jabuka nebeska. Reskog zvuka zvona vitoroga, kojim oglašava povratak zagubljenih ovčica.
Brabonjci su crni biseri te versifikacije, i ja sve to nosim i iznosim s euforijom, s ushitom, brinući o veličanstvenome: o pragovima spoznaje, grabeći žurno do onog što tako neujednačeno zovemo uzvišeno...
Ne budimo naivni, svega ostalog pjesnik se odriče i gnuša, sveg života svog, posebno onoga koji teži savršenome redu. Ili, što bi rekao Tomaž Šalamun, Stidim se, kako živim malograđanski!
Htjela sam reći, daj bože milosti svake i svakome, bar jednom u sezoni, da spoznajući druge spozna i sebe. Onako kako je to dao stvoritelju i stvaraocu, bogu i pjesniku. Pa da namiren i sit kao ratar ili mornar, okiva se vatrom, i predaje ju drugima, darežljivo i s dna srca. Iznjedrit će možda tako uvijek iznova novog sebe sama, a i drugima dopustiti da se iznova rađaju.
Sjenke ratova i nemoć riječi
Dopuštam sebi ovu fantaziju montenegrinu u času kad se svijet ponovo okiva odgovornošću dvaju ratova. Ratova koji kao neki čudovišni zmajevi gutaju dnevno stotine ljudi. U Palestini je dosad ubijeno preko 53 tisuće ljudi. Trećina od njih su djeca. Ima li itko išta suvislo, razumno i logično reći protiv ovih strašnih, neoborivih i neizbrisivih činjenica? U dvadesetak mjeseci?
Slično i u ukrajinsko-ruskom. UN-ove bilješke govore o 95 tisuća poginulih ruskih vojnika. Zelenski taj broj umnožava do 250 tisuća, iako je taj podatak neprovjerljiv, dok za vlastite ukrajinske žrtve navodi da ih je bilo 46 tisuća. Neki izvori govore o 856 tisuća ruskih vojnika stradalih. Tko to može znati i razumjeti? Tko će onima koji čekaju kraj rata vratiti očeve i muževe, sinove i unuke?
Upravo se danas prvi puta od početka rata prije više od dvije godine, sastaju suprotstavljene strane, počinju mirovni pregovori u Turskoj. Ni Putin niZelenski nisu bili na njima. Više je nego jasno kako i ruski car i ukrajinski vođa ovom gestom nedolaska sabotiraju važan sastanak.
Rusi su maksimalizirali svoje zahtjeve: traže da Ukrajina preda u potpunu vlast ruskoj strani četiri istočne oblasti koje još uvijek drži Ukrajina. Nitko više ne može znati što će se zbivati na istočnim granicama Evrope, koja osim sankcija nije iskoristila nijedan politički instrument za okončavanje ovoga bestijalnog rata koji zovu vojnim sukobom.
Obećanje preokreta i snaga poniznih
Možda je trenutak da navedem jedno mjesto iz topografije knjige nad knjigama koje mi često zaokuplja pažnju svojim mističnim značenjem: A mnogi bit će posljednji a posljednji prvi.
U prvi mah, čini se da je to utjeha nemoćnima i ojađenima, poniženima i uvrijeđenima. Ta ionako njihovo je carstvo nebesko i nitko se neće polomiti ni polakomiti da im ga uzme. Zatim, mogao bi se ovaj paradoks čitati i kao nada i utjeha za sve marginalne: siromašne i obespravljene, gladne i ostrvljene, bolesne i prognane. Njihovo kraljevstvo, prema Bibliji i socijalizmu, tek ima doći...
Ima i neke rebelske dvoznačnosti u ovim riječima, koje pritajene stoje između redaka i koje prijete prvima: bogatašima, lihvarima, farizejima, oholima, da postat će zadnji ako se ne ponize i ne pojme smisao riječi, zakona, vjere.
Ovaj gotovo pitijski fragment trebao bi podsjećati na prevlast produhovljenih, koji su spoznali smisao boga i praznog stomaka, i bezdomni, i nevoljni. Kršćanstvo kao da poručuje kroz svoju dogmu da će preokrenuti stvari, prevrednovati, obrnuti krajnosti.
Književnicima je ta misao ujedno poruka da postali su prvi bivajući pred tim zadnji. Da su se uzvisili ponizujući se, izlažući se pisanju. Treba li reći i pisci su uvijek na raskrižju između lijepe sumnje i ljepše vjere. Ni nama ne treba mnogo da sve biblijske znakove pored puta izokrenemo, prevrnemo kao buntovnici.
Jer ako su snovi muzeji istine onda nam je stvarnost čudovišnija od noćnih mora koje reflektiraju našu političku stravu. U kojoj smo se obreli ničim izazvani ni krivi ni dužni.
Uostalom nitko nas nije ovlastio da ju dokinemo.
Revolucionarni očaj i beskonačna ljudskost
Jer kad bismo imenima, nazivljem, znakovima, predočili pravu istinsku zbilju, ne bismo je prestajali rušiti. Ili bismo pristali uz nju, prepuštajući se stihiji?
No nije li duša svakog revolucionara krcata očajanjem, kaosom, nejasnim i uzburkanim čuvstvima zadnjih ljudi?
Ako i jesmo konačni svojom ljudskom prirodom, onda tom istom ljudskošću, ili kroz ljudskost, možemo postati beskonačni a možda i bogotvorni. Ili, ma koliko to bilo paradoksalno, mi smo rušitelji i zemaljskih i nebeskih rajeva: jedino nam je i pravo obitavalište pakao dnevnoga u uvijek iznova novim odorama besmisla.
