Izborom novih ministara i potpredsjednika, odnosno trećom rekonstrukcijom Vlade – koja, kako stvari stoje, neće biti i posljednja – Crna Gora je suštinski ušla u izbornu kampanju. Nepotrebno je trošiti riječi da se objašnjava koliko su značajni predstojeći izbori. Otrcane fraze o „istorijskim izborima“ odavno su prevaziđene. Ovo nisu istorijski, već egzistencijalni izbori za Crnu Goru.
Kako sada stvari stoje, Nova srpska demokratija Andrije Mandića koju, svjesno ili ne, jača gotovo cjelokupna vladajuća većina, a prije svega nekada najjača partija Pokret Evropa sad, dobila je respektabilnu platformu za dalji razvoj klijentelističke mreže.
Predviđanje je da će Mandić, uz pažljivo doziranu političku glazuru, nastaviti da motiviše umjerenije srpsko, ali i dio građanskog biračkog tijela koje je do sada gravitiralo Demokratama. Istovremeno, za „guslanje“ i mobilizaciju najtvrđeg nacionalističkog biračkog jezgra biće zadužen Milan Knežević.
S druge strane, lider DNP-a na svojevrsnoj je političko-turističkoj turneji po Vašingtonu, pokušavajući da pronađe pokrovitelje za svoju politiku u onom dijelu američke administracije i političke scene koji će, po svemu sudeći, nakon novembarskih izbora imati znatno manji politički značaj.
Istovremeno, DNP pokušava da mobiliše dio nezadovoljnog srpskog biračkog tijela. Povremene otrovne strelice između Nove srpske demokratije i DNP-a, poput rasprava o tome ko bi i kako otpriznao Kosovo, više služe zamajavanju javnosti nego što predstavljaju stvarni politički sukob. Nijedna od te dvije partije nije odustala od velikosrpske politike.
Demokrate, čiji rejting vidljivo opada, postaju teret i koalicionim partnerima i dijelu međunarodne zajednice koja ih je godinama doživljavala kao prihvatljiviji dio vlasti. Mnogo je manje jasno kako će se u svemu tome pozicionirati Pokret Evropa sad. Čini se da su ljudi kojima je evropska, građanska i nezavisna Crna Gora bila suštinsko političko opredjeljenje ili napustili partiju ili su do te mjere marginalizovani da više nisu u stanju da utiču na političke procese.
Međutim, sve slabosti i protivrječnosti vlasti same po sebi ništa ne znače ako ih neko ne kapitalizuje. Iskustvo pokazuje da crnogorski birač često mijenja partije unutar istog političkog bloka, ali mnogo rjeđe mijenja politički tabor. Kada se to i dogodi, najčešće nije posljedica promjene uvjerenja, već klijentelističkih interesa.
Ne smije se zavaravati koalicijama zasnovanim na podjelama sa ostacima nekadašnjeg Demokratskog fronta i njihovim političkim derivatima. To nije put ka pobjedi, već put u političku propast
Nesporno je da Mandić i njegova politička struktura – podvlačim politička struktura, jer ona odavno nadilazi nivo jedne partije – polako zauzimaju politički prostor kojim su nekada dominirali PES i Demokrate. Po svemu sudeći, Mandić danas podsjeća na jednu vrstu niskokaloričnog Vučića iz 2012. godine. Međutim, osim te političke paralele, mnogo je opasnija politička poruka koju nosi.
Takozvani novi srpski odgovor nije ništa drugo do replika političkih programa koje je nakon sloma devedesetih razvijao dio srpske političke i intelektualne elite, želeći da ciljeve velike Srbije ostvari drugim sredstvima.
Današnje izdanje te politike nesporno pripada novoj geopolitičkoj realnosti. Formalno prihvata zapadne integracije, šta god to u praksi značilo, o čemu svjedoče i brojne posjete Vašingtonu, uprkos činjenici da se tamo kreće među predstavnicima ekstremne desnice koji i sami postaju sve marginalniji. Ali, to ne mijenja suštinu – preokret je već napravljen.
Riječ je o politici koja će formalno prihvatiti pravila igre, ali će suštinski promijeniti karakter države. Njena najveća snaga je što je prerasla partijske okvire i postala svojevrsna politička praksa.
Upravo zato može da izdrži i preživi čak i ozbiljnija neslaganja na relaciji Vučić i eksponenti velikosrpskog projekta u Podgorici. Balkanska politička istorija puna je takvih primjera. Dovoljno je podsjetiti na sukobe između Miloševića i rukovodstva na Palama ili između Miloševića i vojno-političkog rukovodstva tzv. Republike Srpske Krajine. Sukobi su postojali, ali politički cilj nije bio doveden u pitanje.
Zbog toga opozicija mora da pripremi novi odgovor. Ne samo novi političkopartijski, već novi crnogorski građanski odgovor. Potrebna je nova supstanca koja bi mobilisala apstinente ali i dekonstruisala način na koji se integracijama trenutno bavi vladajuća većina.
Pri tome, ne smije se zavaravati koalicijama zasnovanim na podjelama sa ostacima nekadašnjeg Demokratskog fronta i njihovim političkim derivatima. To nije put ka pobjedi, već put u političku propast. Samo autentičan crnogorski građanski odgovor može biti ozbiljna alternativa političkom projektu koji danas predvodi Andrija Mandić.
