U javnosti se često stvara utisak da evropski zvaničnici predstavljaju neku apstraktnu i politički neutralnu Evropu, lišenu svakog ličnog ili nacionalnog iskustva. Stvarnost je, međutim, nešto složenija.
Svaki evropski funkcioner dolazi iz određene države članice Evropske unije. Iza njega stoji politički i profesionalni put, iskustvo stečeno u sopstvenoj zemlji, kao i vrijednosni sistem koji je oblikovan u njenom društvenom i političkom životu. Među njima ima bivših premijera, ministara, diplomata i političara različitih ideoloških opredjeljenja, od lijevog centra do konzervativnih i desnih političkih opcija. To je prirodna posljedica činjenice da i sama Evropska unija predstavlja zajednicu država sa različitim političkim tradicijama i pogledima.
Naravno, kada preuzmu evropske funkcije, njihova obaveza jeste da zastupaju zajedničke interese Evropske unije, a ne interese država iz kojih dolaze. Ipak, bilo bi nerealno očekivati da svako lično uvjerenje ili političko iskustvo potpuno nestane onog trenutka kada obuku evropsko odijelo. Kao i svaki čovjek, oni posmatraju svijet kroz prizmu vlastitog iskustva, što je sasvim prirodno u svakoj demokratskoj zajednici.
Zbog toga evropski zvaničnici, kao i svi drugi nosioci javnih funkcija, zaslužuju poštovanje za svoj rad, ali moraju biti spremni i na javnu kritiku. Kritika njihovih stavova ili procjena nije napad na Evropsku uniju, već sastavni dio demokratskog dijaloga.
Jednako tako, licemjerno je vjerovati da će odbrana svakog evropskog predstavnika predstavljati dokaz evropske privrženosti ili ubrzati evropski put Crne Gore. Evropska unija svoju politiku ne gradi na komplimentima, već na ispunjenim kriterijumima, rezultatima i vladavini prava. Ni pohvale ni odbrane pojedinih evropskih zvaničnika neće promijeniti izvještaje o napretku, niti će zamijeniti reforme koje Crna Gora mora sprovesti na putu ka punopravnom članstvu.
Zašto nas svakodnevne pohvale još nijesu odvele u Evropsku uniju
Od postojanja modernih država postoji jedna osobina diplomatije koja je kroz istoriju ostala gotovo nepromijenjena. Diplomate rijetko govore onako kako govori običan čovjek. Njihov posao nije da vrijeđaju, ponižavaju ili javno prozivaju sagovornika, već da i onda kada iznose ozbiljne primjedbe ostave otvorena vrata buduće saradnje.
U njihovom jeziku kritika je često skrivena između redova, upozorenje dolazi upakovano u ohrabrenje, a pohvala nerijetko predstavlja sredstvo kojim se podstiče onaj kome je upućena da nastavi putem kojim je krenuo.
Još je francuski diplomata i državnik Taljeran, (Charles-Maurice de Talleyrand-Périgord) govorio da je “jezik čovjeku dat da prikrije svoje misli”. Iako je ta izreka često tumačena kao cinizam, ona možda najbolje opisuje prirodu međunarodne politike. U diplomatiji se ne govori uvijek sve što se misli, niti se svaka kritika izgovara naglas. Ponekad je jednako važno ono što nije rečeno kao i ono što jeste.
Upravo zato već mjesecima sa posebnom pažnjom pratim izjave evropskih zvaničnika o Crnoj Gori. Gotovo da nema sedmice u kojoj iz Brisela ne stigne nova poruka o našem evropskom napretku. Predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen govori da budućnost Zapadnog Balkana vidi unutar Evropske unije. Predsjednik Evropskog savjeta António Costa naglašava da je Crna Gora najdalje odmakla među državama kandidatima. Evropska komesarka za proširenje Marta Kos gotovo prilikom svake posjete Podgorici ponavlja da naša država ima istorijsku priliku da postane prva naredna članica Evropske unije.
17I zaista, kada se površno posmatraju njihove izjave, moglo bi se zaključiti da Crna Gora gotovo sjutra postaje dvadeset osma članica Evropske unije. Građani slušaju riječi o istorijskoj prilici, liderstvu u regionu, uspješnim reformama i evropskoj budućnosti. Domaći političari te izjave sa zadovoljstvom prenose javnosti, često ih predstavljajući kao potvrdu sopstvenih uspjeha.
Ali tu dolazimo do pitanja koje, čini mi se, nedovoljno postavljamo. Ko su zapravo ljudi čije riječi svakodnevno slušamo?
Marta Kos nije obični evropski zvaničnik. Kao komesarka za proširenje upravo ona vodi politiku proširenja Evropske unije, koordinira rad Evropske komisije prema državama kandidatima i svojim izvještajima predlaže naredne korake u pregovorima. Ursula fon der Lajen, kao predsjednica Evropske komisije, određuje politički pravac evropske izvršne vlasti i daje ton ukupnoj politici proširenja. António Costa, predsjednik Evropskog savjeta, predsjedava sastancima šefova država i vlada svih država članica i učestvuje u oblikovanju konačnih političkih odluka.
To su, bez sumnje, tri najuticajnije evropske političke adrese kada je riječ o budućnosti Crne Gore.
Njihovi kontakti sa našim državnim vrhom danas su češći nego ikada ranije. Razgovaraju sa predsjednikom države, premijerom, ministrima, pregovaračkim timovima, ali i sa predstavnicima opozicije i civilnog društva. Njihovi saradnici gotovo svakodnevno analiziraju stanje u crnogorskom pravosuđu, javnoj upravi, borbi protiv korupcije, ekonomiji i funkcionisanju institucija. Malo ko danas poznaje proces evropskih integracija Crne Gore detaljnije od njih.
Njihove pohvale imaju posebnu težinu, ali upravo zato zaslužuju i jedno mnogo ozbiljnije pitanje.
Ako ljudi koji najbolje poznaju stanje u Crnoj Gori gotovo svakodnevno govore da smo lider u regionu, da ostvarujemo napredak i da imamo istorijsku priliku za članstvo, zbog čega ta ista Evropska unija još nije donijela odluku da Crna Gora postane njena članica?
Odgovor na to pitanje nije ni jednostavan ni politički popularan.
Ali bez njega teško možemo razumjeti razliku između diplomatskog jezika i političke stvarnosti.
Pohvala nije isto što i ocjena
Odgovor na to pitanje možda se krije na mjestu kroz koje smo svi jednom prošli,u školskoj učionici.
Sjećam se nastavnika koji je znao da ohrabri učenika. Govorio bi mu da napreduje, da se trud isplati, da nastavi istim putem. Roditelji bi poslije roditeljskog sastanka odlazili zadovoljni, uvjereni da je dijete na korak do odličnog uspjeha.
A onda bi, na kraju školske godine, stigla knjižica. Ocjena, dobar. Trojka.
Nastavnik nije bio neiskren. Pohvalio je ono što je vrijedilo pohvaliti. Ali pohvala nikada nije bila zamjena za znanje, niti je mogla promijeniti mjerila po kojima se na kraju zaključuje ocjena.
Sve više mi se čini da se upravo u toj jednostavnoj slici može razumjeti i jezik kojim danas Evropska unija razgovara sa Crnom Gorom.
Diplomatija nije sudnica. Još manje je predizborna govornica. Njena priroda nije da javno ponižava, već da podstiče. Zato evropski zvaničnici najprije govore o napretku, ohrabruju, otvaraju prostor za optimizam. Kritika, kada postoji, rijetko dolazi glasno. Ona je smještena između redova, u rečenicama o vladavini prava, nezavisnom pravosuđu, borbi protiv korupcije i funkcionalnim institucijama.
Tu počinje naš problem. Ne zato što Evropa govori diplomatskim jezikom, već zato što ga mi često prevodimo političkim rječnikom.
Iz jedne pohvale nastaju pobjednički naslovi. Iz jedne rečenice o napretku izvodi se zaključak da je cilj gotovo dostignut. Ono što ostaje između redova, ono zbog čega je ista ta pohvala i izrečena, polako nestaje iz javnosti.
A upravo se tamo nalazi suština.
Evropska unija ne odlučuje na osnovu utiska. Ne odlučuje poslije konferencija za medije, zajedničkih fotografija ili diplomatskih osmijeha. Njena mjerila nijesu politička, već institucionalna. Na kraju se ne broje pohvale, već rezultati.
I zato konačnu ocjenu ne pišu ni Marta Kos, ni Ursula fon der Lajen, ni António Costa. Piše je svih dvadeset sedam država članica Evropske unije. Zajedno. Sve ostalo liči na roditeljski sastanak poslije kojeg se svi vraćaju kući zadovoljni.
A knjižica još nije stigla. I dok u njoj ne bude pisalo “odličan”, svaka evropska pohvala treba da bude razlog za novi rad, a ne za novo slavlje.
Između diplomatske ljubaznosti i političke stvarnosti
Možda će neko reći da bi evropski zvaničnici trebalo otvorenije da govore o slabostima Crne Gore. Možda i bi. Ali diplomatija nikada nije bila jezik presuda. Njena uloga nije da javno ponižava, već da ohrabri, ostavljajući dovoljno prostora da država sama pronađe snagu za promjene.
Zato najveća odgovornost nije u Briselu. Ona je u Podgorici. Još više u nama.
Najveća greška domaće politike jeste što diplomatske pohvale često pretvara u dokaz završenog posla. A između pohvale i članstva postoji ista razlika kao između obećanja i ispunjenog obećanja, između želje i ostvarenog cilja.
Evropska unija ne prima države zato što ih njeni zvaničnici vole, niti zato što o njima govore lijepim riječima. Prima ih onda kada njihove institucije postanu dovoljno snažne da evropska pravila više ne budu cilj kojem teže, već način na koji svakodnevno funkcionišu.
Zato možda nije najvažnije pitanje zašto nas Evropa toliko hvali.
Mnogo je važnije zapitati se zašto nas, uprkos svim tim pohvalama, još nije pozvala da sjednemo za isti sto kao ravnopravna članica.
Odgovor nije u Briselu. On je ovdje. U našim institucijama, našoj političkoj kulturi i našoj spremnosti da prestanemo vjerovati kako se evropski put može preći riječima.
Jer, kao i svaki dobar učitelj, Evropa može ohrabriti svog učenika, može ga pohvaliti i dati mu nadu da će uspjeti. Ali na kraju školske godine ipak upisuje samo onu ocjenu koju je svojim znanjem zaslužio.
