Na crnogorskom primorju ljeto se ne prepoznaje samo po mirisu mora, ugrijanom kršu i neumornoj pjesmi klijecera. Njegov upečatljiv znak je i bogumila, biljka koja se tokom najtoplijih mjeseci preliva preko zidova, kapija, balkona i terasa u snažnim nijansama purpurne, ružičaste, crvene, narandžaste i bijele boje.
Od Ulcinja do Herceg Novog, bogumila se toliko odomaćila da djeluje kao da je oduvijek pripadala mediteranskom pejzažu. Njeni raskošni izdanci nadvijaju se nad kamenim ogradama, starim kućama i uskim ulicama, stvarajući jednu od najprepoznatljivijih slika ljeta na jugu Jadrana. Ipak, njena postojbina nije Mediteran, već daleka Južna Amerika.
Kod nas je poznata kao bogumila, dok se upotrebljavaju i nazivi bugenvilija i bugenvileja. Botanički pripada rodu Bougainvillea i porodici Nyctaginaceae. Rod obuhvata više vrsta porijeklom uglavnom iz Brazila, Argentine, Bolivije, Paragvaja, Perua i drugih djelova Južne Amerike. Među najpoznatijim gajenim vrstama nalaze se Bougainvillea glabra i Bougainvillea spectabilis, kao i brojni hibridi i kultivari nastali dugotrajnim ukrštanjem i selekcijom.
Od Južne Amerike do Mediterana
Ime biljke povezano je sa velikim istraživačkim putovanjima XVIII vijeka. Francuski prirodnjak Philibert Commerson prikupio je njene primjerke u Brazilu tokom ekspedicije koju je predvodio francuski moreplovac Louis-Antoine de Bougainville. Biljka je kasnije nazvana po vođi ekspedicije.
Zahvaljujući pomorskim putovanjima, botaničkim vrtovima i razvoju rasadničke proizvodnje, bogumila se iz Južne Amerike proširila u tople krajeve širom svijeta. Posebno dobro se prilagodila mediteranskoj klimi, gdje su joj pogodovali obilje sunčeve svjetlosti, duga i topla ljeta, relativno blage zime i mogućnost sadnje na zaklonjenim položajima.
Vremenom je postala toliko prepoznatljiva u pejzažima Grčke, Italije, Španije, Hrvatske i Crne Gore da je danas teško zamisliti primorsko mjesto bez njenih raskošnih boja.
Cvijet koji zapravo nije cvijet
Najzanimljivija osobina bogumile krije se upravo u onome što doživljavamo kao njen cvijet. Velike i intenzivno obojene „latice“ zapravo nijesu latice, već brakteje – preobraženi listovi koji okružuju veoma sitne prave cvjetove. U središtu najčešće tri obojene brakteje nalaze se mali, cjevasti cvjetovi bijele, žućkaste ili kremaste boje. Bez upadljivih brakteja oni bi bili gotovo neprimjetni. Njihova snažna boja zato ima važnu ulogu u privlačenju oprašivača.
Brakteje su tanke, nježne i gotovo prozirne, pa teksturom podsjećaju na papir. Zbog toga je bogumila u mnogim djelovima svijeta poznata kao „papirni cvijet“. Iako izgledaju osjetljivo, brakteje mogu dugo ostati na biljci i održavati njen raskošan izgled znatno duže nego klasične latice mnogih drugih cvjetnica.
Njihove ružičaste, crvene, ljubičaste, narandžaste i žute nijanse nastaju zahvaljujući pigmentima koji se nazivaju betalaini. Betacijanini stvaraju crvene, ružičaste i purpurne tonove, dok su betaksantini odgovorni za žute i narandžaste nijanse. Zastupljenost i odnos ovih pigmenata razlikuju se od sorte do sorte, zbog čega danas postoji veliki broj kultivara različitih boja i intenziteta.
Snažna penjačica kojoj je potreban oslonac
Bogumila je višegodišnja, drvenasta i često veoma snažna biljka. Može se razvijati kao penjačica, široki žbun ili manje stablo, u zavisnosti od načina gajenja i orezivanja. U povoljnim uslovima njeni izdanci mogu dostići više metara dužine i prekriti čitave zidove, pergole i ograde. Ipak, ona nema vitice kojima bi se samostalno obavijala oko oslonca.
Njeni dugi izdanci naslanjaju se na zidove i okolnu vegetaciju, dok joj zakrivljeni trnovi pomažu da se zadrži i širi. Zbog toga joj je potrebno obezbijediti čvrst oslonac i povremeno usmjeravati i vezivati mlade grane. Trnovi bogumile mogu biti veoma čvrsti i oštri, pa je prilikom sadnje važno voditi računa o položaju.
Nije preporučljivo saditi je neposredno uz uske prolaze, dječja igrališta ili mjesta na kojima se ljudi često kreću. Tokom rezidbe obavezno je korišćenje čvrstih zaštitnih rukavica.
Sunce kao najvažniji uslov cvjetanja
Bogumila je izrazito svjetloljubiva biljka. Za obilno cvjetanje potrebno joj je najmanje šest sati direktne sunčeve svjetlosti dnevno. Na osunčanim položajima razvija veliki broj obojenih brakteja, dok u sjenci ili polusjenci može formirati mnogo dugih zelenih izdanaka i listova, ali znatno manje cvjetova.
Zbog toga se na primorju najčešće sadi uz južne i jugozapadne zidove. Kameni zidovi tokom dana upijaju sunčevu toplotu, a zatim je postepeno oslobađaju tokom večeri, stvarajući povoljnu mikroklimu za rast biljke. Bogumila dobro podnosi visoke ljetnje temperature i, kada se ukorijeni, relativno je otporna na sušu. Međutim, otpornost na sušu ne znači da joj voda nije potrebna.
Mlade biljke treba zalivati redovno, dok je odrasle primjerke bolje zalivati rjeđe i obilnije nego često i površno. Između dva zalivanja površinski sloj zemljišta trebalo bi djelimično da se prosuši. Stalno vlažno zemljište i zadržavanje vode oko korijena predstavljaju mnogo veću opasnost od kratkotrajnog nedostatka vlage.
U natopljenoj zemlji može doći do propadanja korijena, opadanja listova i postepenog sušenja biljke. Umjereni vodni stres ponekad može podstaći formiranje novih cvjetova, zbog čega se često kaže da bogumila najljepše cvjeta kada nije pretjerano „razmažena“. Ipak, potpuno i dugotrajno uskraćivanje vode slabi biljku i može izazvati opadanje listova, pupoljaka i brakteja. Najvažnija je, dakle, prava mjera.
Više đubriva ne znači i više cvjetova
Bogumili nije potrebna pretjerana prihrana. Velike količine azota podstiču bujan rast lišća i dugih zelenih izdanaka, ali mogu značajno smanjiti cvjetanje. Biljka tada izgleda zdravo i snažno, ali nema raskošne boje zbog kojih se najčešće gaji. Tokom početnog perioda rasta može se koristiti uravnoteženo đubrivo, dok se pred cvjetanje prednost daje formulacijama sa većim sadržajem kalijuma.
Ukoliko bogumila ne cvjeta, prije dodatne prihrane treba provjeriti da li dobija dovoljno sunca, da li se prečesto zaliva i da li se nalazi u zemljištu koje je previše bogato azotom. Rezidba je važna za održavanje željenog oblika, podmlađivanje i podsticanje grananja. Uklanjaju se suve, oštećene, slabe i nepravilno usmjerene grane.
Umjereno skraćivanje izdanaka može podstaći razvoj bočnih grana, na kojima će se formirati nove cvasti. Međutim, pretjerana i učestala rezidba može ukloniti izdanke koji bi nosili naredni talas cvjetanja. Zato je najbolje orezivati je nakon glavnog perioda cvjetanja ili prije početka intenzivnog proljećnog rasta, vodeći računa o lokalnim vremenskim uslovima.
Bogumila na crnogorskom primorju
Crnogorsko primorje pruža veoma dobre uslove za gajenje bogumile. Mnogo sunčanih dana, duga vegetaciona sezona i relativno blage zime omogućavaju joj da se razvije u snažnu, raskošnu biljku. Najbolje uspijeva na zaklonjenim položajima, posebno uz južne zidove kuća, u dvorištima koja nijesu izložena hladnim zimskim vjetrovima. Zemljište mora biti rastresito i dobro drenirano.
Na teškim, zbijenim i vlažnim zemljištima korijen može brzo da strada. Iako odlično podnosi ljetnju žegu, bogumila je osjetljiva na mraz. Kratkotrajna hladnoća može izazvati opadanje lišća i sušenje mladih izdanaka, dok jači i dugotrajniji mraz može oštetiti i starije grane. Ipak, ako korijen ostane neoštećen, biljka se često obnovi kada temperature ponovo porastu.
Mlade biljke i primjerke koji rastu u saksijama tokom hladnih zimskih noći treba zaštititi. Saksije se mogu premjestiti u svijetao prostor u kojem temperatura ne pada ispod tačke smrzavanja.
Tokom zime zalivanje se smanjuje, jer biljka tada sporije raste i troši manje vode. Iznenadno opadanje lišća ne mora uvijek značiti da je bogumila propala. Ono može biti posljedica hladnoće, prekomjernog zalivanja, nedostatka svjetlosti, naglog premještanja ili završetka intenzivnog cvjetnog talasa. Kada se uslovi stabilizuju, zdrava biljka najčešće ponovo razvija lišće i mlade izdanke.
Više od ukrasne biljke
Bogumila je upečatljiv primjer kako unesena biljna vrsta može postati sastavni dio identiteta prostora u kojem je počela da se gaji. Iako porijeklom iz Južne Amerike, njena otpornost na ljetnju vrućinu, sposobnost da prekrije grube kamene površine i dugi talasi intenzivnih boja savršeno su se uklopili u pejzaž južnog Jadrana.
Iza njenog raskošnog izgleda krije se precizna biologija: sitni i gotovo neugledni pravi cvjetovi, preobraženi listovi puni biljnih pigmenata, snažna zavisnost od sunčeve svjetlosti, osjetljivost korijena na višak vode i sposobnost da obilnije cvjeta kada nije pretjerano prihranjivana i zalivana.
Bogumila nas podsjeća da ono što smatramo cvijetom ponekad uopšte nije cvijet, da biljka iz daleke Južne Amerike može postati simbol Mediterana i da raskoš ne mora nastati iz obilja. Najpotrebniji su joj sunce, toplota, čvrst oslonac i mjera u zalivanju. Kada joj se to obezbijedi, bogumila od običnog zida stvara živu razglednicu. Upravo zato ona nije samo ukrasna biljka, već jedan od najprepoznatljivijih znakova ljeta na crnogorskom primorju – biljka koja svojim bojama povezuje kamen, svjetlost i mediteranski način života.
