Ćutanje je majka mudrosti, pogotovo kada naspram sebe imaš emotivno nabijenog “balvana” koji vjeruje u mitski prikaz svoje posebnosti, stečen rođenjem kroz genetiku naroda kome pripada, spreman da do krajnjih granica brani pećinska načela kojima se klanja.
Međutim, balvanu ne treba zamjeriti, pored urođene predispozicije da se ostvari kao “balvan“ suštinski nije ništa kriv, odgovornost leži na onima koji su ga tako stručno oblikovali. Mogao je “balvan” da bude fin i pristojan čovjek samo da je živio negdje drugo, ovako će krvožedno da koluta očima i služi interesima svojih ideologa.
U trenutku kada ti, kao i većini ljudi, ćutanje kao odbrambeni mehanizam dosadi, najbolji način da prekineš mučanje i efekat teških droga koje na tebe ostavljaju riječi i djela pojedinih aktera na političkoj sceni, onda učiniš jedinu moguću stvar - napišeš tekst o onome šta te pogađa.
Ono šta zasigurno znam je da je pisanje odličan alat kako da se dopre do malog broja ljudi koji će učvrstiti svoje stavove u vrijednosti o kojima se piše, a koje dijele sa autorom, tako i jednog većeg broja koji se lomi između “balvan emocija” i uma. Smisao pisanja počiva u nadi da će se dio ovih drugih možda ipak odlučiti da pruže šansu umu. Na kraju postoji treća i najveća grupa koja ništa ne čita i slijepo vjeruje svojim autoritetima, a koja se između ostaloga i najviše pita.
Akademska CANU je mudro ćutala za vrijeme prethodne vlasti, a još mudrije za vrijeme ove sadašnje
Ideja vodilja nas koji pišemo, skoro sam siguran iako je nezahvalno uopštavati, je da pokušavamo dati skroman doprinos cilju da opstanemo kao civilizovano i moderno društvo. Opstanak društva kao takvog je ipak posao i obaveza instutucija sistema ove države.
Pri tome ne mislim na vladu i političke elite u koje smo po raznim pitanjima odavno izgubili nadu, već na akademsku zajednicu oličenu u njenoj krovnoj instituciji - Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti, koja bi po “difoltu” trebalo da se, ako ništa drugo, makar nekad oglasi povodom stanja u državi.
Doduše više je poruka ljubavi i zajedništva u posljednjih 30 godina izašlo iz usta kakve “misice” na pobjedničkom prijestolu, sa sve krunom na glavi, nego li od domaćeg trusta mozgova.
Jedina mudrost koja dopire iz te institucije je slična onoj mojoj sa početka priče dok ćutanjem pofermavam zagriženom sagovorniku da ima logike to što priča – uostalom, što bi se istrčavali kada ih niko ne tjera da se bave razlozima svojeg postojanja.
Tako CANU sa nesmanjenom upornošću pofermava sve ono što se događa od rata na Dubrovnik pa na ovamo. Nije joj smetalo “oslabađanje” Konavala od Konavljanjana, deportacija ljudi, tranzicija državne imovine u privatne džepove, između toga stotinu drugih negativnih stvari, pa sve do najnovijeg oslobađanja grada Cetinja od Cetinjana i dovođenja “neoljotićevaca” na ključna mjesta u resoru kulture.
Sažeto rečeno, akademska CANU je mudro ćutala za vrijeme prethodne vlasti, a još mudrije za vrijeme ove sadašnje, nošena po onoj narodnoj izreci – đe svi Turci tu i mali Mujo.
Kada bi “običnog građanina” upitali šta zna o pomenutoj instituciji, vjerovatno bi iscrpnije podatke imao o “Velikoj masonskoj loži”, nego li o njima.
Zamislite zemlju u kojoj su vjerske organizacije stotinu puta prisutnije u javnom životu od akademske zajednice, a o uticaju na društvo ili vladu da i ne govorimo. Što se tiče Evrope posljednji sličan primjer datira iz vremena prije Renesanse, čijom pojavom se konačno “svijest” otrgla iz zagrljaja inkvizicije i mraka srednjeg vijeka.
Tako dolazimo do same srži problema, da ono šta bi trebalo da bude ultimativna istina, kao jedini smisao postojanja nauke, u Crnoj Gori ne postoji, ili pak postoji kao lična borba pojedinaca ili grupa pojedinaca (bez kojih bismo živjeli u potpunom mraku) što ni u kom slučaju ne može supstituisati institucionalnu riječ.
Umjesto nacionalne strategije razvoja zemlje i društva, kao “svetog slova” prema kome se svi upravljaju, dobili smo prazninu u kojoj svaki pojedinac ili organizacija iole zainteresovana da manipuliše istinom i građanima naše zemlje zarad svojih interesa dobija onoliko prostora koliko joj je potrebno i koliko želi.
Neđe, u međuvremenu, smetnuli smo s uma da Crnu Goru više niko neće poraziti na bojnom polju, već progonom istine i sistematskim zaglupljivanjem naroda, dok i on ne postane apatičan na svoje postojanje u mjeri u kojoj je i instutucija o kojoj govorim.
Više je Crna Gora zastupljena u tuđim studijama i zlonamjernim projekcijama njezine budućnosti, nego li u apatičnoj stvarnosti svoje Akademije nauka, za šta postoji samo jedno logično objašnjenje - ili im stvarno nije stalo ili i oni poput “balvana” imaju svoje mentore.
Naravno, niko nam objektivno nije kriv što suštinski, a ne samo formalno, nijesmo zaokružili tako važan segment u postojanju jedne države kao što je Akademija nauka i umjetnosti, bez kojega nema sigurne budućnosti jedne nacije, pa da nam je istorija i još hiljadu godina starija i svjetlija.
To je nešto što Crna Gora istorijski, izgleda, ne može ili ne želi da razumije.
Stanko Deretić
