U kontekstu najnovijih dešavanja u Crnoj Gori, burnih skupštinskih rasprava koje se sve češće pretvaraju u otvorene napade, spornih postavljanja spomenika i proizvoljnog dijeljenja državničkih priznanja, neprijatnih scena u glavnom gradu, kao i one stalne, prikrivene niti neadekvatne ekonomske politike koju Vlada vodi, sve se jasnije pokazuje da izbori imaju dvije strane medalje.
Kada narod izabere najbolje: one najsposobnije, najozbiljnije i najodgovornije ljude, one s iskustvom, moralom i rezultatima iza sebe, društvena stvarnost zrači vedrinom i optimizmom. U takvim trenucima država ima pravac, a narod vjeru. Ali kada se okrene ona druga strana medalje, kada prevlada predstavljanje umjesto znanja, neznanje umjesto iskustva, i lični interes umjesto opšteg dobra, tada društvo svakodnevno proživljava nevrijeme.
U takvom ambijentu gube se vrijednosti, urušava povjerenje, a institucije postaju sjenke samih sebe. Umjesto napretka, rađa se konfuzija. Umjesto odgovornosti, širi se bahatost. Umjesto reda, zavlada improvizacija. Zato svaki izbor ima posljedice i one traju mnogo duže od samog izbornog dana, često cijelu jednu generaciju.
Ironija jednakog glasa
“Akademik i seljak nose po jedan glas, samo što je seljaka mnogo više od akademika.”
Ova rečenica, premda bez jasnog autora, već decenijama kruži kao aforizam koji sabira svu ironiju demokratije. Jednakost glasa jedno je od najvećih civilizacijskih dostignuća, ali i njena najslabija tačka. Jer brojčana većina u jednom trenutku može nadglasati znanje, iskustvo i mudrost manjine. Demokratija se tada pretvara u igru emocija, mitova i iluzija, u teatar u kojem istina postaje nepopularna, a populizam profitabilan.
Tu ironiju je još u renesansi prepoznao Nikola Makijaveli. U “Raspravama” je razlikovao “mnoge” i “malobrojne”. Mnogi su narod, mase, oni koji žele mir, sigurnost i koru hljeba. Malobrojni su elite: obrazovani, bogati, uticajni, oni koji teže moći i privilegijama. Vladar koji se osloni na mnoge, pisao je Makijaveli, ima trajniju vlast od onoga koji se osloni na malobrojne. I upravo ta računica, potvrđena hiljadu puta kroz istoriju, određuje i današnju crnogorsku stvarnost.
Kada broj nadvlada razum
Jedan glas akademika i jedan glas seljaka vrijede jednako. U tome je ljepota demokratije. Ali u tome leži i njena slabost: seljaka je mnogo više. To nije puka podjela po zanimanjima, već metafora o odnosu kvantiteta i kvaliteta. Tamo gdje dominira logika mase, razum se povlači pred brojnošću. A kad razum izgubi bitku, društvo se urušava iznutra, polako, ali sigurno.
Današnja Crna Gora to najbolje pokazuje. Glasovi univerzitetskih profesora, apeli ekonomista i sociologa, argumentovane analize intelektualaca, sve to zvuči umjereno, ali i nemoćno. Na drugoj strani su trgovi, litije, mitinzi i parole: kratke, zvučne i emotivne. I presuđuje broj, a ne argument.
Anatomija populizma
Ekonomija populizma funkcioniše po logici aforizma o akademiku i seljaku. Narod traži trenutno olakšanje: veću platu, manji račun za struju, brže rješenje. Elite upozoravaju da to vodi u dug, deficit i stagnaciju, ali njihov glas vrijedi isto, i ostaje u manjini. Političari, svjesni te činjenice, biraju lakši put, slijede masu, jer se izbori dobijaju brojkama, a ne razlozima.
Rezultat je uvijek isti: kratkoročno zadovoljstvo i dugoročna propast. Umjesto ozbiljne politike,improvizacija. Umjesto planiranja, krpljenje rupa. Umjesto razvoja, rasprodaja onoga što je ostalo. Vlada koja je zarobljena u populizmu ne vodi ekonomsku politiku, ona vodi kampanju koja nikad ne prestaje.
Ekonomija brojeva i psihologija mase
Zašto narod uporno bira ono što ga dugoročno uništava? Makijaveli je i na to dao odgovor: mase ne traže vlast, nego sigurnost. One žele mir u kući, radno mjesto i koru hljeba na stolu. Ako im neko ponudi iluziju da će to biti osigurano, mase su spremne da mu povjeruju, čak i kad im razum govori suprotno.
U tome se krije i suština crnogorske ekonomske stvarnosti. Umjesto da ulažemo u domaću proizvodnju, znanje i obrazovanje, mi pristajemo na iluziju lakog izlaza: na kredite, strane investitore i kratkotrajne političke nagodbe.
Narod vjeruje jer želi vjerovati. A elita, umjesto da objasni i povede, često ćuti, zatvorena u svoje institucije, kabinete i seminare. Jezik stručnjaka ne dopire do ušiju naroda, jer govori drugačijim tonom. A populista zna da govori ono što se želi čuti, ne ono što je istina.
Crna Gora kao ogledalo ironije
Naša država danas je ogledalo te ironije. Zapošljavanja u administraciji doživljavaju se kao „poklon narodu“. Rasprodaja obale ili šuma predstavlja se kao “investicija”.
Svako ko upozori na posljedice proglašava se pesimistom, “kočničarem razvoja” ili političkim protivnikom.
U takvom okruženju, glas akademika, profesora ili ekonomiste ostaje slab, jer jezik brojki, analiza i studija nije jezik kojim narod živi. Na trgovima se ne čita statistika, tamo odzvanja parola. I dok se narod raduje novom obećanju, država gubi još jedan pedalj samostalnosti.
Pouke iz Makijavelija
Makijaveli bi današnjim akademicima poručio: ne očekujte da će narod slijediti razum samo zato što ste u pravu. Znanje mora sići s katedre na trg, a riječ mora pronaći put do svakodnevnog života. Narod nije zlonamjeran, on traži sigurnost i pravdu. Ako mu to ne ponudi elita, ponudiće mu populisti.
Zato prava odgovornost intelektualne elite nije u pisanju zatvorenih analiza, već u prevođenju znanja na jezik svakodnevice. Ako akademik govori samo akademicima, a seljak sluša samo svog popa, učitelja ili lokalnog moćnika, jasno je ko će od njih imati veći uticaj.
Anatomija glasa u Crnoj Gori
Aforizam o akademiku i seljaku, zapravo, predstavlja anatomski presjek crnogorske demokratije. Glas je jednak svima, ali mase odlučuju. Odluke se kroje prema očekivanjima većine, a ne prema dugoročnim potrebama države. Ekonomska politika se oblikuje prema željama, a ne prema mogućnostima.
Ako želimo da se oslobodimo te ironije, potrebno je prevesti znanje i viziju u jezik naroda. Ekonomista mora da objasni deficit i inflaciju ne samo na konferenciji, nego i u kafani, na pijaci, u razgovoru sa komšijom. Profesor mora da progovori i izvan učionice. Tek tada akademski glas prestaje biti usamljeni šapat.
Između ironije i odgovornosti
Rečenica o akademiku i seljaku nije Makijavelijeva, ali je u potpunosti makjavelistička. Ona nas uči da broj uvijek nadglasava kvalitet, osim ako kvalitet ne pronađe put do broja.
Crna Gora mora da nauči tu lekciju. Ako intelektualci ne uđu u dijalog s narodom, masa će ostati u rukama onih koji nude iluzije, a država u spirali zavisnosti. Problem nije u jednakosti glasa, to je tekovina civilizacije. Problem je što elita često ostaje bez glasa, zatvorena u svojim krugovima, dok se na trgovima i u biračkim mjestima odlučuje budućnost.
Crnogorska demokratija će prestati biti ironija tek kada se akademski glas spoji s narodnim razumijevanjem. Tek tada ćemo imati državu koja ne bira iluzije, već put razvoja i održivosti.
Do tada, makjavelistička računica ostaje neumoljiva: seljaka je više od akademika, i oni presuđuju.
