Nerijetko crnogorsko društvo, usljed zaostale tranzicije i nedovoljnog stepena emancipacije, kasni u suočavanju s preprekama razvoja koje već dugo karakterišu zapadnoevropska društva.
Jedna od tema koja je do sada uglavnom izostajala iz javnog diskursa jeste imigraciona politika. Nažalost, kao i u mnogim drugim oblastima, i ovoj se pristupa stihijski, amaterski i populistički - kako na nivou državne vlasti, tako i od strane onih koji bi trebalo da je profesionalno i stručno tumače.
Nesporno je i to - po starom dobro oprobanom metodu srpskih i ruskih obavještajnih službi, koje inspiraciju nalaze u događajima poput Paraćinskog masakra ili paljenja Rajhstaga - da je orkestriran i isceniran slučaj kafanske tuče poslužio kao podloga, kao okidač za bujanje nacionalizma.
6
Riječ je o poznatom receptu obavještajnih struktura koje proizvode krizu, kako bi potom nastupile kao „čuvari reda“, hraneći time šovinističke strasti i stvarajući atmosferu straha i podjela.
U prilog tome da se radi o koordinisanoj akciji najbolje govoreusklađenost u histeričnim, ksenofobnin i povrh svega fašističkim reakcijama trolova i botova, struktura koje odavno djeluju u Crnoj Gori. Sve to, naravno, nije prošlo bez doprinosa političkih prvaka i predstavnika izvršne vlasti, koji su svojim izjavama i manipulacijom brojki dodatno raspirivali atmosferu netrpeljivosti i straha.
Danas, na ulicama Crne Gore, prizori sve više podsjećaju na Berlin 1938 - uzvici o protjerivanju, fizičko nasilje, razbijeni prozori, polomljen inventar. Nova “normalnost” u kojoj svaki incident postaje povod za trijumf šovinizma, fašističko orgijanje i, nesporno, slavljenje ratnih zločina.
Naravno, kad bi stvari bile ozbiljnije, a crnogorsko društvo zaista tražilo odgovore umjesto krvi, mogli bismo govoriti o stvarnim problemima migracione politike - o potpunom izostanku strateškog pravca, kao i u svim drugim oblastima. Niko u Crnoj Gori, u bilo kojoj sferi društvenog i političkog razvoja, ne zna kako bi želio da zemlja izgleda za pet, a kamoli deset godina. Još se niko nije sjetio da počne razmišljati strateški.
To neznanje ima svoju cijenu. Jer, niko danas nema odgovor na jednostavno pitanje: kakva nam imigraciona politika zapravo treba? Da li ona čiji je cilj da privuče radnu snagu ili ona koja želi da okuplja inovatore, preduzetnike i ljude koji mogu mijenjati društvo? Umjesto vizije - dobijamo konfuziju, strah i nasilje.
Crna Gora se danas, konačno i suštinski, suočava s dvije krize: krizom sveopšte fašizacije društva i krizom sveopšteg upliva malignih uticaja. Samo ostaje pitanje da li postoji elementarna sposobnost crnogorske opcije da se ovome konačno odupre.
