U modernoj istoriji postoje bolne tačke koje jasno upozoravaju dokle društvo može stići kada vlast odluči da su advokati, branitelji ljudskih prava, građanski aktivisti, novinari i politički protivnici, smetnja.
Argentina i Čile u drugoj polovini XX vijeka bile su škole nasilja u kojima je država, pod plaštom „zaštite nacije“ ili „očuvanja poretka“, krenula da eliminiše upravo one koji su građanima davali glas i svijest o sopstvenim pravima.
Danas, u znatno mirnijim okolnostima i kroz sofisticiranije mehanizme, svjedočimo sličnim obrascima. Institucije, naročito tužilaštvo, sve češće se pretvaraju u instrumente političkog revanšizma, umjesto u stubove pravde. Prve mete nikada nijesu generali ni bogati industrijalci, već oni koji razbijaju tišinu: advokati koji brane nepopularne klijente, aktivisti koji upozoravaju na kršenja prava, novinari koji ne pristaju na režimske narative, politički protivnici koji podsjećaju da vlast nije vječna.
U društvima koja se boje samokritike, takvi ljudi postaju „problem“ koji treba neutralisati.
Argentina i Čile kao ogledalo
U Argentini, tokom „Prljavog rata“ (1976–1983), nestale su desetine hiljada ljudi. Vojska i obavještajne službe uspostavile su sistem represije sa preciznim ciljem: uništiti branioce, utišati svjedoke i zastrašiti javnost. Advokati su hapšeni ili ubijani jer su zastupali političke zatvorenike. Aktivisti za ljudska prava, poput legendarnih „Majki sa Plaza de Majo“, progonjeni su jer su postavljali pitanje: „Gdje su naša djeca?“
Novinari i nezavisni mediji nestajali su jer su prenosili svjedočanstva o mučenjima. Država je tada poslala jasnu poruku: ko stane između pojedinca i režima, biće uklonjen.
U Čileu, nakon puča Augusta Pinočea 1973. godine, vojna diktatura je sistematski razarala institucije demokratije. Advokatske kancelarije koje su branile studente, sindikalce i disidente bile su pod prismotrom. Mnogi advokati i aktivisti završavali su u zatvorima, logorima ili egzilu.
Organizacije za ljudska prava proglašavane su „neprijateljskim agentima“, novinari hapšeni, redakcije gašene. Ulice Santiaga spolja su djelovale mirno, ali iza tog lažnog mira krila se brutalna tišina, tišina postignuta strahom.
Crna Gora danas: opasne paralele
Naravno, Crna Gora nije ni Argentina ni Čile. Ne živimo u diktaturi, nema tenkova na ulicama. Ali obrasci moći su uvijek prepoznatljivi, samo su metode drugačije.
Napadi na advokate kojima je ustavom zagarantovano pravo da brane i zastupaju klijente, kampanje blaćenja zaštitnika ljudskih prava, targetiranje građanskih aktivista, pritisci i prijetnje novinarima i nezavisnim medijima, sve češća instrumentalizacija tužilaštva u političke svrhe, sve to stvara sliku društva koje opasno klizi prema modelu legalne represije.
25
Kada se tužilaštvo koristi za selektivne istrage protiv bivših struktura vlasti, dok se predmeti koji pogađaju aktuelne moćnike ili njihove partnere ne pomjeraju s mrtve tačke, zakon gubi smisao. Kada se mediji koji postavljaju neugodna pitanja proglašavaju neprijateljima države, a novinari izlažu brutalnim kampanjama, tada se Crna Gora sve više pretvara u zatvor bez zidova.
A kada građanski aktivisti i advokati koji upozoravaju na zloupotrebe dobiju etikete „izdajnika“ ili „plaćenika“, to znači da vlast pokušava da delegitimiše samu ideju građanskog otpora. U mladim demokratijama često vlada opasna iluzija da vladavina prava znači: „neko mora biti uhapšen“.
Ali prava pravda ne mjeri se brojem lisica, već jednakim tretmanom svih pred zakonom. Kad ta jednakost nestane, institucije prestaju biti stubovi društva i postaju poluge moći.
Normalizacija zloupotrebe
Najopasnije je kada se nepravda normalizuje. U Argentini je počelo „nestancima“. U Čileu, prvim uhapšenim novinarima i utišanim advokatima. U Crnoj Gori to počinje selektivnim optužnicama, režiranim curenjima istraga u medije, kampanjama u kojima se unaprijed zna ko je „kriv“. Danas su mete politički protivnici i slobodni mediji, sjutra će to biti advokati, prekosjutra -svako ko ne ćuti.
Kada društvo prihvati da je u redu da se politički procesi vode kroz medijske spektakle, da se novinari linčuju na mrežama, da se advokat optužuje jer „previše brani“, da se aktivista diskredituje jer „remeti mir“, tada je granica pređena.
Institucionalno nasilje nikada ne počinje vikom, već šutnjom.
Zašto su baš oni mete
Odgovor je jednostavan: zato što su oni brana svakoj moći. Advokati su posljednja linija odbrane građanskih prava. Zaštitnici ljudskih prava, savjest društva. Građanski aktivisti,motor promjene.
Novinari i nezavisni mediji, ogledalo koje vlast najradije razbije. Politički protivnici, podsjetnik da svaka vlast ima rok trajanja.
Kada se ta brana sruši, građanin ostaje sam, bez zakona koji ga štite, bez medija koji ga informišu, bez opozicije koja ga zastupa. A kad nestane svjedok, istina prestaje da postoji.
Pouke Latinske Amerike
Argentina i Čile pokazali su koliko je teško izliječiti društvo zatrovano strahom i selektivnom pravdom. I danas se u Buenos Ajresu i Santiagu svake godine održavaju komemoracije za nestale advokate, novinare i aktiviste. Njihova imena su uklesana u kamene ploče, ali pitanje je i dalje isto: kako je moguće da smo ćutali dok su nestajali oni koji su branili druge?
Crna Gora ima priliku da tu grešku ne ponovi. Ali ta prilika postoji samo ako reagujemo sada, dok su napadi i pritisci još „incidenti“, a ne sistem. Dok institucije još imaju snage da se povrate, dok javnost još ima glas, dok društvo nije u potpunosti naviklo na strah.
Ako građani zaćute, ako intelektualci pristanu na kompromise, a mediji prestanu pitati, bićemo društvo koje je imalo šansu da uči iz tuđe istorije, ali je izabralo da je ignoriše.
Odbrana njih je odbrana nas
Od Buenos Ajresa i Santiaga do Podgorice, istorija nas uči istu lekciju: ko dira u advokata, aktivistu, novinara ili političkog protivnika, dira u samu srž slobodnog društva.
Napadi na njih nijesu privatni sukobi, već udar na temelje demokratije.
Ako želimo Crnu Goru koja neće postati tiha, zastrašena i pokorna, moramo jasno reći: nijedan napad na advokata, nijedna prijetnja slobodnim medijima i njihovim novinarima, nijedna selektivna istraga protiv političkog protivnika, nijedna zloupotreba tužilaštva,ne smije ostati bez odgovora.
Jer ako oni padnu, svi padamo. A tada ni zakon, ni sloboda, ni istina više ne znače ništa.
