Kako je dirljiv, a koliko tek tužan, taj vaš pogled pun nade... Ili, kad zaustavite disanje na tren, ne biste li čuli dobre vijesti… Vaša odluka da vjerujete da će sve biti u redu i da će ovaj ružan san proći, već sjutra ili prekosjutra... Ta dobroćudna naivnost, koja nas nekako krasi, ali puno više košta, iznova i iznova, kroz decenije i vjekove...
I dok čitam vaše komentare, tvitove, statuse i poruke u kojima već unaprijed slavite, i ja zajedno sa vama, „novi dan u hiljadu boja“, primamo takvu šamarčinu realnosti, koja nam se dodatno ruga jutarnjom vokalnom TV rapsodijom - „O sole mio“!
Dok nas razvlače po spiskovima, jer smo „sumnjivi da smo komite“, i dok smo đubrad ustaška, pećinske seljačine i patrijote, tom ludnicom iz Leta iznad kukavičijeg gnijezda, mrzovoljni Džek Nikolson moli bolničarku da makar malo smanji muziku!
SNP drži ključeve moderne, evropske Crne Gore? To ste smislili? Zanimljivo.
Tu prokletu, agresivno smirujuću muziku koja je sve samo ne ono što treba da bude - smirujuća. Ali ne, autoritarna i nemilosrdna bolničarka Ratched insistira da taj mediteranski evergreen sa balkanskim trilerima, uporno i bespoštedno „piči“, kao dio kolektivne terapije nad nama ludacima. I dok se „O sole mio“, pjevana „olive oil“ baršunastim glasom, baš poput Johna Fontaina iz „Kuma“ (ali sa Aliexpresa), miješa sa nama - pacijentima, život nam se grohotom smije iz stomaka. I pita nas: „Pa, da li ste vi normalni?!“
Izgleda da ipak nismo, čim smo OPET povjerovali da Crna Gora, takva kakvu smo je zamislili, gradili i zavoljeli, slobodarska, antifašistička, široka za svakog, dobronamjerna svakom, plemenita i lijepa, antiratna, antizločinačka, ekološka (već žvuči kao utopija), može biti moguća. Može biti izglasana. Ostvarena. Istrgnuta iz ralja, natrag!
Umjesto da bude, dobijamo u celofanu upakovan eufemizam za šipak, po dvadeseti put nazvan svakako, samo ne onako kako treba! Memorandum?! Razumite već jednom da znamo da su vam privilegije, majbasi, Emirati i influenserke pomutile um, ali nam ne trebaju Memorandumi, Sporazumi, ekspertske, polueksperstke, političke, nepolitičke, manjinske ili većinske vlade, Evrope juče, danas ili sjutra, Crna Gora koja radi, jer evo očigledno ne radi, Maršalovi i raznorazni drugi planovi i strategije - želimo da živimo! Da živimo, a ne da se nadamo!
Koliko je samo političkih ideja, kombinacija, dilova prodefilovalo pred našim očima samo u posljednjih nekoliko mjeseci. Ni da smo Kuba tokom Hladnog rata. Koliko spinova, poluinformacija, gosipa, diverzionih medijskih intervencija… Koliko se samo hijena gura oko strvine zvane Crna Gora. Sve opcije su na stolu, svi su u igri. Svi - osim nas! Nas... Hm, nas? Kako NAS nazvati? Ko smo to mi? Mislim na nas, znate - „ustašku djubrad“ itd... Ma mi, sa cetinjske strane barikada.
Realnost se polako oblikuje u veliku istinu, a to je da se sudbina ove zemlje rješava bez nas, bezimenih
„Građanska CG“ je malo ofucano jer svi za sebe drže da su građanski. „Prava Crna Gora“ je zauzeto, moraćemo da smislimo nešto. I to brzo. Jer, dok mi sebi nismo ni ime artikulisali, kombinatorika političkih hijena, sa ovim novim planovima, ulazi u zonu podivljale maštovitosti.
Problem je u tome, dragi bezimeni ludaci, što svaka opcija u okviru političke kreativnosti isključuje nas iz igre. I svodi nas na leprozorijum od kog bježi svako. Jedini način da se „i mi igramo“ jeste da podržimo drugu djecu. Onu koja nas manje maltretiraju u školi. Siraci tužni bez iđe ikoga, u zemlji koja se po nama zove.
Pod geslom demokratskih promjena saradnja sa najbrojnijom partijom u zemlji postala je nepoželjna. Ona je izolovana kolektivnim, orkestriranim interpartijskim paktom iz različitih motiva, ambicija i apetita. Njen koalicioni kapacitet je sveden, a sa druge strane je organizacija proruskih i prosrpskih interesa ostavljena da cvjeta više od godinu dana i vlada NATO državom. Demokratske promjene?
Kako se dogodilo, no name prijatelji, da Crnogorci u Crnoj Gori postanu toliko neželjeni
Kada se sistem počeo raspadati sam od sebe, opet bez nas bezimenih u procesu raspadanja, nova ideja ovog MEMORANDUMA, što god ona značila, opet prema prograđanskim partijama kreira ostrahizam, stigmu i averziju. Dakle, svo ovo vrijeme, sve protekle decenije lutanja, odgovor za enigmu zvanu Crna Gora krio se u montažnoj baraci na brijegu od Morače?
SNP drži ključeve moderne, evropske Crne Gore? To ste smislili? Zanimljivo.
Realnost se polako oblikuje u jednu veliku istinu, a to je da se sudbina ove zemlje rješava bez nas, bezimenih, a da naši interesi nisu ni na dnevnom redu!
Kako se dogodilo, no name prijatelji, da Crnogorci u Crnoj Gori postanu toliko neželjeni, koliko i neželjena trudnoća saopštena momčiću posle jednovečernje avanture? Dakle, nema nas ni u divljoj mašti političkih kombinacija.
I dok je „crnogorsko pitanje“ postalo težak društveni tabu, u novu vlast, kakva god ona bila, svoje interese će „ćariti“ svi, uzimajući od Crne Gore, a sanjajući druge zemlje, druge ideje... Srbi svoje, Albanci svoje, Bošnjaci svoje, dok će Crnogorce i na pomen o sebi i svojim interesima, ućutkivati pričom o kriminalu, nacionalizmu i pećinskom dobu.
O sole mio!
