Osim što sam osjećala duboko poštovanje prema samom projektu, nešto što se usidrilo duboko u moju podsvijest je genijalni naslov koji tako precizno oslikava čitav jedan mentalitet: „O ćutanju i drugim imitacijama sreće“.
Ćutanje i imitacija sreće je nešto čemu smo učeni odmalena. Na taj se način štiti porodični ugled, jer sve porodice imaju probleme i ne treba drugima davati povoda da se naslade našima. Tako se i lični integritet čuva pred zlonamjernim ljudima, kojima ne smijemo pokazati da nas je nešto pogodilo. Danas, kada se putem društvenih mreža svakodnevno izlažemo čitavom svijetu, ovaj princip djelovanja dovodimo do krajnosti u kojoj je rijetko što autentično.
Ne sporim da takav način života može biti koristan u mnogim situacijama. Problem je, međutim, što on oduvijek služi i prljavom cilju prikrivanja nasilnika. „Opet sam se udarila o kredencu u kuhinji. Strašno sam smotana i glupa.“
Često mi u posljednje vrijeme dolazi u misli ovaj naslov. Talas „me too“ pokreta ponovo je zapljusnuo Balkan i ovoga puta zahvatio slavnog beogradskog glumca u kojega su se zaljubljivale generacije žena. Sa sobom je dokotrljao uobičajeno blato neukusnih komentara u medijima i na mrežama, gdje su se istakli biseri poput „najbrži način do slave je optužiti nekoga da vas je silovao prije deset godina“ i nevjerovatnog „i ja sam glumica, nisam ružna, što mene niko nije silovao?“. Podrazumijeva se da nije izostalo ni standardno, hiljade puta ponovljeno pitanje zašto je ćutala do sada.
Prije nekoliko godina, zove mene jedan prijatelj. U glasu mu se čuju očaj i uznemirenost. Priča mi o čovjeku koji im je često dolazio u kuću, u kojega su imali povjerenje. A onda je prethodnog dana, na putu do toaleta, u hodniku sreo njihovu trinaestogodišnju kćerku. Da ne bih ulazila u morbidne detalje, reći ću da je nad njom počinio djelo seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja. Djevojčica je odmah ispričala roditeljima, roditelji su odmah prijavili slučaj policiji, pa bi se moglo zaključiti da je makar tada položen onaj ispit vjerodostojnosti na kojem se stalno spotiču žrtve koje kasnije progovaraju. Ova žrtva, dakle, nije ćutala, niti čekala deset godina da kaže što joj se desilo.
Protivno volji roditelja, slučaj je istog dana dospio u naše bajne, nimalo tendenciozne, uzorno profesionalne medije. U izvještavanju su, kao i uvijek, prednjačili oni koji u etar puštaju komentare bez prethodnog moderiranja, i čiji su moderatori – gle čuda – uvijek prezauzeti da bi ih pročišćavali nakon objave. Tada je krenulo iživljavanje: povraćali su komentatori po roditeljima zato što nisu bili prisutni u tom hodniku. Povraćali su junaci po ocu zato što nije uzeo pravdu u svoje ruke i ubio počinioca, a istovremeno sumnjali da je ovaj uopšte počinio djelo. Njegova je porodica plasirala komentare koji ga brane, a djevojčicu optuživala da laže. Češljale su se biografije roditelja u cilju diskreditacije njene istine. Mnoge su drugarice prestale da joj se javljaju i direktno joj rekle da više neće da se druže s njom, a neke su čak i priznale da tako postupaju po nalogu svojih roditelja. Dobijala je od vršnjaka degutantne poruke i komentare.
Zašto za ovu djevojčicu niko nikad nije iznio plišane igračke na trgove?
Zato što u našoj svijesti seksualni delikt postaje predmet bezrezervne osude samo onda kada manijak na žrtvu iskoči iz mraka u nekom tamnom sokaku. Svaka druga okolnost podložna je sumnji do posljednjeg trenutka. Da me neko pogrešno ne shvati, pozdravljam okupljanja koja su se odvila prošle sedmice i nadam se da čitava stvar neće ostati na tom malom, lijepom ritualu kojem smo svjedočili, a kamoli na besmislenim peticijama da se neko voljom naroda osudi mimo zakona – zamislite do čega bi sve dovelo uvođenje takve prakse! Krajnje je vrijeme da se povede ozbiljan razgovor o preniskim kaznama za seksualne delikte i o registru seksualnih predatora, i da se u toj inicijativi istraje sve dok se ne postignu rezultati.
Ali je isto tako krajnje vrijeme da se ovo društvo ozbiljno pozabavi načinom na koji se ophodi prema žrtvama svih vrsta nasilja. Ipak je ovo zemlja u kojoj je silovana djevojčica vraćena ocu silovatelju nakon što je odslužio svoju premalu kaznu. Ipak je ovo zemlja u kojoj mediji učestvuju u naknadnom zlostavljanju žrtve i njene porodice. Ipak je ovo zemlja u kojoj komentar jednog javnog djelatnika na društvenim mrežama – da je najveći broj brakova sklopljen i djece začeto nakon toga tobožnjeg „ne“ – dobija stotine „lajkova“, i to dobrim dijelom od strane žena.
Jednako se živo sjećam, kad sam ja bila u srednjoj školi, vršnjakinje koju su ovdje, u Crnoj nam Gori, brutalno pretukli i silovali neki momci. Oni jesu iskočili iz mraka, a ona je noć provela u jarku u koji su je bacili, u dračama. Srela sam je nekoliko mjeseci kasnije, kako šeta po malom gradu u kojem je živjela. Učinila mi se prelijepa i snažna – do trenutka kad je primijetila da se omanja grupa međusobno ćuška ramenima i čula kako neupućenoj osobi objašnjavaju: „Ovo ti je ona što su je silovali i prebili“. Tada je pognula glavu i odćutala.
Često pomislim i na nju kad se pokrenu ove teme. Na to kako je te strašne trenutke morala da proživljava nanovo i nanovo, kad god bi se usudila da izađe u javnost, iako tada nije bilo društvenih mreža i anonimnih komentatora. Pomislim na činjenicu da za tu nedužnu žrtvu, pred tim vidom nasilja naočigled svih, nije bilo drugog rješenja osim ćutanja i imitiranja sreće. I kako je tako morala da živi iz dana u dan, dok čeka da konačno svane onaj kada njena situacija više neće biti predmet interesovanja. Tek tada će moći da otpočne bolni proces zacjeljenja, ne bi li nekad uspjela da ponovo pronađe onu istinitu sreću, koja joj je tako nemilosrdno ukradena.
Ne ćute žrtve zato što misle da tako treba. Ćute zato što smo mi ovakvi.
