Po političkom i ideološkom ubjeđenju sam zelenaš i monarhista. Nikad nisam dovodio u pitanje te dvije stvari i nadam se da neću. Međutim, skorije dešavanje vezano za planirani novi Zakon o dinastiji Petrović-Njegoš bio je kao kanta ledne vode koje nas je mnoge otrijeznila, razočarala i navela na dublja razmišljanja. I milo mi je da se to desilo, da konačno neke stvari raščistimo.
Zbog ovih mojih ubjeđenja smatram da imam pravo da napišem sljedeće redove. Viđeli smo da je princ Nikola prihvatio navedeno rješenje koje mu je ponuđeno od strane Milojka Spajića i njegove partije. U suštini, dobili smo još jedno ''namirenje'' nauštrb Crne Gore. Nikola dobija dvorac Petrovića u Podgorici i redovno finansijsko izdavanje iz budžeta, u zamjenu za prihvatanje istorijskog revizionizma. Fair enough, rekli bi Amerikanci.
47Međutim, moramo da raspravimo par činjenica. Prvo, prvi zakon nikad nije donešen sa namjerom da se namiruje potomak kralja Nikole i njegova familija, već da bi se ista moralno i politički rehabilitovala. Isto tako, donešen je da bi se Crnoj Gori vratilo davno oteto dostojanstvo. Namirivanje potomaka je bila tek sporedna namjera jer, ruku na srce, ne vidim razlog zašto bi bili namirivani.
U novom slučaju stvari su izokrenute. Namirivanje je došlo prvo, a moralne rehabilitacije i državna satisfakcija se brišu. Princ Petrović-Njegoš ili to ne vidi, ili mu nije jasno, ili namjerno prihvata navedeno, jer, ruku na srce, nije mu previše stalo do Crne Gore i njene sudbine i prošlosti.
Kad se već stvari tako postavljaju onda ne možemo a da ne uzmemo u razmatranje to da li i sa kakvim pravom potomci Mihaila Mirkovog traže državno namirivanje. Nakon smrti viteškog kralja Nikole, njegov sin Danilo proglašen je za crnogorskog kralja i gospodara, a tih titula se odrekao sedam dana kasnije u korist svog sinovca Mihaila.
Mihailo Mirkov je tako postao kralj Crne Gore, što je među Crnogorcima malo poznata činjenica. Čak je izdavao ordenje i pasoše na kojima stoji ''Mi Mihailo I, kralj i gospodar Crne Gore''. Po sticanju punoljetstva, Mihailo će se uz stričeve odreći svih svojih pretenzija na crnogorski prijesto i iste prenijeti na Karađorđeviće, a u zamjenu za 42 miliona dinara odštete i druge apanaže i zakleti se na vjernost Aleksandru Karađorđeviću.
Da nije riječ o prisili govori i to što je vjernost Jugoslaviji i Karađorđevićima često naglašavao i u narednim decenijama, a bio je i pristalica brojnih velikorspkih udruženja iz dijaspore. Pravnički rečeno, Mihailo Mirkov je ABDICIRAO i odrekao se prava na crnogorski prijesto. Tako gledano, ni njegovi potomci nemaju prava na njega, niti da traže bilo kakve odštete, a još manje da primaju državnu apanažu.
Naravno, kad se već pominje apanaža, onda ona mora biti nečime zaslužena. Da li smo ikada imali priliku da vidimo čime se to bavi ''prijestolonasljednik'' Nikola u potonje dvije decenije? Koje su njegove monarhističke i državne aktivnosti? Je li formiran krunski savjet?
Da li se dodjeljuju ordeni (po zasluzi, a ne po prodaji onima koji mogu da ih priušte)? Što je urađeno na osvješćivanju naroda o dinastiji, kruni, monarhiji, istoriji, nepravdi koja se desila? Ja bih rekao malo ili gotovo ništa. Onda postavljamo novo logičko pitanje - po čemu je ta apanaža zaslužena?
Možemo isto da postavimo pitanje vezano za đecu ''prijestolonasljednika''. Koliko su oni zainteresovani da budu dio svega? Žive li u Crnoj Gori? Jesu li naučili jezik?
Jedna od novih promjena u Zakonu je i to da ženski član dinastije može da preuzme dužnost čelnika kuće. Ovakvo nešto nikako nije smjelo biti riješeno na takav način, već se radi o veoma ozbiljnoj materiji, koja se morala rješavati u skladu sa crnogorskom tradicijom.
Budući da Boris Nikolin (koji koliko znam živi u Portugalu) ima dvije šćerke, vjerujem da je ovakvo nešto urađeno namjerno, kako bi se riješilo i pitanje potencijalnog ostanka bez muške glave u najužem domu Petrovića-Njegoša. Opet ću se drznuti da postavim pitanje da li te đevojčice odrastaju u Crnoj Gori, da li zbore crnogorski, da li poznaju ljude, običaje, ima li ko da ih nauči istima? Imaju li uopšte namjeru da se bave Crnom Gorom? Crnoj Gori ne treba još jedan princ ili princeza koji će se samo jednog dana pojaviti da bi dobio/la sljedovanje, a ne znati ni ko je, ni što je, niti riječ prozboriti.
Genijalni crnogorski vajar Janko Brajović (koji na našu sramotu počiva u neobilježenom grobu na cetinjskom starom groblju) jednom je u Londonu rekao da jedino princ Milo Petrović-Njegoš, potomak brata vladike Danila zaslužuje da bude crnogorski kralj.
Milu je pripala ta čast jer je cio svoj život dao Crnoj Gori i iz prostog razloga što su Nikolini sinovi i unuk brzo digli ruke od želje za obnovom crnogorske države. Isto tako, ako nam je već do prijestolonasljednika, onda ga treba tražiti tamo đe je i volje da se nešto za korist ove države uradi.
Recimo, jedan Marko Petrović-Njegoš nas ne bi postidio među ostale krunisane glave Evrope i svijeta. Bilo kako bilo, ova država je više umorna od izdaja, pogotovo izdaja onih kojima je sve dala.
