U Crnoj Gori napokon se desilo dugo očekivano pomirenje zelenaša i bjelaša. Iako je to do prije par dana izgledalo kao nemoguće, ipak se desilo. Fascinantno je to što smo svih ovih decenija, tačnije vijek i nešto, mislili da je ova podjela stvar nacionalnog identiteta Crnogoraca, stvar od značaja ko smo, od koga smo i čemu treba da težimo.
Jedni su mislili da Crna Gora ne treba da postoji i da nikada nije postojala kao država, dok su drugi, naivno, mislili da njeno hiljadugodišnje trajanje i istorijska potvrda, treba da budu zaokruženi i potvrđeni u sopstveni nacionalni okvir.
36Nevjerovatno je to da su svi oni Crnogorci i Crnogorke, koji su pobijeni i čije su kuće spaljene tokom (kako nam to napokon objasniše momci), dobrovoljne, nikako prisilne, i veoma bratske agresije i aneksije 1918. godine, u stvari bilo sasvim bespotrebno i, a objasniće nam oslobodioci iz PES-a i to, možda se nije ni desilo.
A, vi kojima su preci pobijeni i popaljeni i kojima su oni tadašnji, isto oslobodioci, na lijep i nimalo nasilan način objasnili da od danas niste ono što ste bili već ono što vam kažu da jeste, i da na glavi morate nositi neku novu kapu a ne onu koju su vam đedovi nosili, i da se više ne smijete klanjati svojoj zastavi, grbu i suverenu, već nekim novim - vi oprostite, zaboravite i shvatite da je sve to bila samo slovna, gramatička i pravopisna greška.
Ovi prvi – bjelaši, čija je idologija bila ne samo utapanje Crne Gore u zajednicu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bez imena i pomena crnogorskog u njoj, imali su i zadatak da unište, detronizuju i omalovaže na svaki mogući način crnogorsku dinastiju Petrovića.
Taj naum i zadatak koji su svojski preuzeli išao je do toga da su, nakon okupacije Crne Gore na Cetinju izvodili blasfemiju nad svetim grobovima crnogorskih suverena, pljuvali i za*išavali zastavu i opoganili sve čega su se dokopali. Ali, kako nam to mladi i vispreni momci iz PES-a objasniše, sve je to bilo zbog nerazumijevanja u tekstu, sve je to bilo jer su se loše pismeno izrazili.
No, sreća pa je došao dan da se ta pravopisna greška i istorijska nepravda u njoj otklone. Da bi se to desilo morali su se sastati oni koji nastavljaju bjelašku ideologiju u Crnoj Gori i onaj koji je najviše pogođen cijelim tim slovnim kontekstom, nasljednik besmrtnih Petrovića – princ Nikola.
Velika je sreća da je on sve ovo shvatio i da je napokon ukapirao da se sva ta tragedija jednog naroda (našeg ne i njegovog), pobjednika u Prvom svejetskom ratu, naroda koji je svoju vojsku i budućnost naroda i države žrtvovao za one koji će ga par godina kasnije pokoriti, u stvari bila samo zbog loše formulacije i nekoliko stotina kvadrata nekretnine.
Pa koliko smo mi do sada bili neznaveni i kratkovidi kada nismo viđeli da se sve ovo moglo riješiti brisanjem jedne upisane riječi i prepisom jednog vlasničkog lista. Pa nije mogao jednostavnije i lakše, neka je sa srećom u oba doma.
Samo se nadam da će princ Nikola tražiti da se obriše još jedan istorijski fakat njegove porodice. Neka zahtijeva (evo je u poziciji da može) da se poništi odluka o dodjeli doživotne penzije svojoj babi princezi Kseniji. Jer i u tom slučaju se radilo, a vjerujem da on ne sumnja da je bila loša namjera, o slovnoj i semantičkoj grešci.
Njegovoj babi, crnogorskoj, obespravljenoj i izgnanoj princezi, koja je posljednje dane života provela u bijedi i neviđenoj nemaštini, preživljavajući od prodaje uspomena, ondašnja vlast je nekon njene smrti dodijelila doživotnu apanažu. Čekali su da umre kako bi joj dali penziju. Ni mrtvu je nisu mogli ostaviti na miru već su je i takvu pokušali poniziti i posprdati se njom i dinastijom Petrovića. Isti oni koji su kolo igrali po grobovima njenih stričeva, đedova i prađedova na Cetinju 1920-ih godina.
I nakon svega nisu bitni ovi koji pokreću inicijativu o brisanju riječi „nasilna“ aneksija, jer oni su samo nastavljači one dobro nam poznate politike koja je pokušala još 1907. da bombama na crnogorski prijesto dovede srpsku dinastiju i onih koji su graktali i seirili na podgoričkoj skupštini 1918. da Crne Gore više nema. Nije bitan ni princ Nikola, koji je ovim pokazao da ono što su preci u krvi stvarali potomci u dim i pepeo pretvore.
Bitni smo mi koji moramo stati pred ogledalo i pogledati u šta smo se pretvorili, i koji moramo objasniti Zvicerima, Mijuškovićima, Vujovićima, Popovićima, Lakićevićima, Miljanićima, Bulatovićima, Perovićima i stotinama drugih crnogorskih familija koje su zvjerski pobijene nakon te aneksije – kako?
Njima, a i sebi moramo objasniti da li ovo smijemo dozvoliti i da li je sramota ono sa čim možemo živjeti. Oni nisu mogli – SLAVA IM!
