Pacovski kanali je žargonski naziv za razne, većinom podzemne, prolaze i rute kojima su fašisti, četnici, ustaše i drugi saradnici okupatora bježali iz oslobođene Evrope nakon Drugog svjetskog rata, većinom za Južnu Ameriku i Australiju.
Brzina kojom nam se istorija ponavlja je toliko akcelatorna da ovo više i nije istorija, ovo je najobičnije iskustvo koje nam se dešava iznova.
Čudnim spletom veoma neočekivanih okolnosti, potpomognutih našim slijepilom, uljuljkanošću i poslovičnom letargijom, uspjeli smo Crnu Goru da vratimo u „lijepe“ devedesete godine.
Kada uporedite događaje, ličnosti i kontekste u kojima su se dešavali shvatićete da nema puno razlike.
Strani faktor od kojeg demokratske i građanske snage uvijek traže pomoć je i danas kao i devedesetih pogubljen, neusaglašen i beskoristan. I današnje ekselencije Sjedinjenih Američkih Država, Engleske, Francuske, Njemačke i drugih su kao i one 90-ih odlučili da umjesto da smjene Miloševića pokušaju da ga demokratizuju.
0Sada to pokušavaju i sa malim Šešljevim. Tada, kao i sada ishod će ostati isti, zlo june će ostati govedo ma koliko čajeva i konjaka popilo.
Miloševiću se na kraju desio narod, ne slučajno i sigurno samo narod. Reagovala je i međunarodna zajednica i pomogla građanske proteste i zaštitu ugrožene izborne volje, iako je znala da je zakasnila, i to je zakasnila tačno za nekih milion ljudi koji su izgubili živote zbog njihove loše procjene. Sjetite se samo kako su holandski vojnici branili srebreničku nejač.
Vučiću će se takođe desiti narod. Možda se upravo i dešava, vidjećemo.
Međunarodna zajednica mu se sigurno neće desiti, makar ne dok ne bude kasno. Njima ni najmanje ne smeta njegovo otvoreno podržavanje ruske invazije na Ukrajinu, kao ni miješanje u unutrašnje politike susjednih država i „pudličenje“ njihovih lidera.
Dakle, jedino mu može narod stati na kraj i to isključivo usljed njegove nepažnje, poput one u neđelju kada je, umjesto kao nekada starim švercerskim putevima, sada javno autobusima iz Bosne u Srbiju dostavio hiljade i hiljade glasača ne bi li sačuvao Beograd.
Među tim hiljadama uvezenih i naručenih glasača našao se i jedan naš, dobro možda nije posve naš, nekako je više njihov, ma njihov ali koji je kod nas na pozjamici.
Dakle, mi mu dajemo platu za mjesto koje pokriva u timu, dok mu vlasnik, to jeste Srbija, isplaćuje novac iz ugovora o (ne)djelu.
I, ne bi bio to nikakav prolem da mu mi, kao možda i najpredusretljiviji domaćini u Jugoistočnoj Evropi, nismo dali i mjesto kapitena.
Šta ako Vučić potone, gdje će svi ovi što su se uspeli i uspuzali tako visoko?
Mnogi su se začudili odakle on, sr(BIA)nac na pozajmici kod nas, sinoć prvi do Vučića u noći izborne pobjede?
A, on čovjek ima puno pravo da bude tu. Ima srpsko državljanstvo, ima i mjesto prebivališta, ima nekretnine a i priča se, pozamašan broj akcija u srpskim preduzećima. Došao da glasa, na šta ima pravo, i nakon što je to uradio otišao kao i svi drugi u štab da pokaže sliku listića jer SNS je jedna velika porodica u kojoj niko nikome ništa ne vjeruje.
I, koliko god trajalo njegovo čelništvo nad crnogorskom skuštinom biće upamćen kao reformator, vizionar i pregalac. On je sinoć do kasno slavio po beogradskim naprednim klubovima i restoranima a već za danas je zakazao dvije sjednice Skupštine.
Kako je već održao, prvu u istoriji, sjednicu Parlamenta bez poslanika, a sada zakazao dvije istog dana, postavlja se realno pitanje šta je sljedeće? Možda sjednica pod vodom ili na skijama? Četiri novogodišnje skupštionice? Ma, kako god i ovo je za Riplija.
Ono šta mu se mora priznati jeste da je odabrao pravo vrijeme da se pojavi na tom mjestu. Ovim je ispeglao situaciju koju je imao sa svojim glasačima nakon što je diplomatskim gestom priznao Kosovo, podržao NATO i EU. Jedan boravak kod „tatka“ smirio je uzburkane strasti, a dosta njih je smirilo i to što su našli svoje namirenje u CEDIS-u, Rudnicima, Vladi... Kažu da ništa ne smiruje ekstremnizam bolje od nezarađene plate.
Miševi, ono bješe, plivaju, zar ne?
Takođe je, ako je neko i sumnjao, postavio pozicije na svoje mjesto i pokazao i Milatoviću i drugima koji atakuju na mjesto „prvog do Vučića“ da je ipak on, zahvaljujući dugogodišnoj službi, tu neprikosnoven.
Sada je valjda svima jasna situacija kako su i zašto baš tako rapoređene snage. Svima osim možda Kneževiću koji je opet ostao kući da se začuđen češka po glavi i zapitkuje: A ja, a ja? Pa zar vođa nije rekao da voli moj nerafinirani humor?
Vučić je kao i svi bitniji i veliki apsolutisti, a on je neprikosnoven za balkanske uslove, poput onog velikog stabla tokom poplave. To stablo je jedino sigurno mjesto za sve one manje životinjice koje bi vodena stihija uništila, glodare većinom. Oni se onako bez reda natrpaju na to stablo čekajući da se voda povuče i pojavi tvrdo i sigurno tlo.
Međutim, šta ako prvo stablo popusti? Šta ako Vučić potone, gdje će svi ovi što su se uspeli i uspuzali tako visoko?
Miševi, ono bješe, plivaju, zar ne?
