Nije se tinta na tek usvojenoj Rezoluciji o Međunarodnom danu promišljanja i śećanja na genocid u Srebrenici još ni osušila, a premijer Crne Gore Milojko Spajić potrčao je da izrazi potpunu poniznost pomahnitalom autokrati Aleksandru Vučiću i njegovim pionima u Crnoj Gori.
Na pitanje novinara kako će se rezolucija odraziti na političku situaciju u Crnoj Gori, Spajić ju je proglasio „neobavezujućom“, a potom priznao da su mu prihvatljive ucjene DNP-a i Mandića za promjenu Ustava, nametanje srpskog jezika kao službenog i trobojke kao „narodne zastave“ te izmjene zakona o državljanstvu koje bi trebale dovesti do radikalnog etnoinženjeringa u Crnoj Gori.
38Nije on to istina eksplicitno saopštio, ali se od tih tema otrsio kao od dosadne muve, uz lakonski komentar da je njegovoj partiji prihvatljivo sve što nekima daje više prava, a da to ne ugrozi prava drugih. Otprilike tako nekako. Time je temu temeljnog ustavnog a potom i demografskog preoblikovanja Crne Gore Spajić smjestio u folder borbe za ljudska prava, baš kao što se od vremena litija naovamo i galopirajući fašizam tretira kao pravo na izražavanje.
Da ne bi bilo još neprijatnih pitanja, Spajić je novinare pozvao da ga pitaju samo o ekonomskim temama, kao da je i dalje ministar finansija a ne prva politička ličnost izvršne vlasti. Pa hajdemo onda redom da pogledamo što nam je sve to Spajić poručio.
Da je rezolucija o genocidu u Srebrenici, usvojena od Ujedinjenih nacija, neobavezujuća, kako tvrdi Spajić, ne bi bilo ni potrebe da se stavlja na dnevni red Generalne skupštine tog visokog tijela niti bi bilo potrebe da se oko nje diže ovolika prašina u još uvijek samo imaginarnim granicama Srpskoga sveta. Rezolucija je, međutim, ratifikovana na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija i time postala i te kako obavezujuća, tim prije za države koje su je podržale, a to je i Crna Gora.
Da podśetimo za one koji prate samo Vučićeve medije i vjeruju im više no sopstvenim očima – u toj se rezoluciji ni u primisli ne osuđuje srpski narod, kako bi to htio Vučić i njegovi telali, već se, uz poziv na presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu i Međunarodnog suda pravde u Hagu, kao i druge međunarodno obavezujuće dokumente:
1. Jedanaesti jul proglašava Međunarodnim danom promišljanja i śećanja na genocid u Srebrenici 1995;
2. Osuđuje bez rezerve svako poricanje genocida u Srebrenici kao istorijskog događaja i pozivaju države članice da čuvaju utvrđene činjenice, uključujući i svoje obrazovne sisteme, razvijanjem odgovarajućih programa, takođe u znak śećanja, u cilju sprečavanja poricanja i pogrešnog tumačenja i pojave genocida u budućnosti;
3. Bezrezervno osuđuju djela koja veličaju osobe pred međunarodnim sudovima osuđene za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid, uključujući i one odgovorne za genocid u Srebrenici;
4. Ističe važnost okončanja procesa pronalaženja i identifikacije preostalih žrtava genocida u Srebrenici i obezbjeđivanja dostojanstvene sahrane za njih i poziva na nastavak procesuiranja počinilaca genocida u Srebrenici koji tek treba da se suoče sa pravdom;
5. Pozivaju sve države da se u potpunosti pridržavaju svojih obaveza prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida i međunarodnog običajnog prava o sprečavanju i kažnjavanju genocida, uz dužno poštovanje relevantnih odluka Međunarodnog suda pravde;
6. Zahtijeva od Generalnog sekretara da uspostavi program informisanja pod nazivom „Genocid u Srebrenici i Ujedinjene nacije“, započinjući aktivnosti na pripremama za obilježavanje 30. godišnjice, 2025. godine, i dalje traži od Generalnog sekretara da na ovu rezoluciju skrene pažnju svih država članica, organizacija iz sistema UN i organizacija civilnog društva radi odgovarajućeg poštovanja;
7. Pozivaju sve države članice, organizacije sistema Ujedinjenih nacija, druge međunarodne i regionalne organizacije i civilno društvo, uključujući nevladine organizacije, akademske institucije i druge relevantne zainteresovane strane da obilježavaju Međunarodni dan, uključujući posebne komemoracije i aktivnosti u znak śećanja i u čast žrtvama genocida 1995. godine u Srebrenici, kao i odgovarajuću edukaciju i aktivnosti podizanja svijesti javnosti.
Ovaj nešto duži odlomak iz same Rezolucije jasno pokazuje da je riječ o obavezujućem dokumentu i isto tako da je riječ o dokumentu koji na osnovu međunarodno ratifikovanih dokumenata, a ne napamet ili odokativno, uspostavlja Međunarodni dan promišljanja i śećanja na genocid u Srebrenici ne da bi se bilo kom narodu nametnuo teret krivice, već da bi najveći zločin u Evropi u drugoj polovini XX vijeka postao dio međunarodne kulture śećanja, uz upozorenje da se više ne ponovi.
Baš zato što joj je glavni cilj relativizacija Rezolucije o Srebrenici i što je očigledan pokušaj miniranja puta Crne Gore ka EU, danas u Crnoj Gori Rezolucija o Jasenovcu predstavlja vrijeđanje žrtava tog stratišta
A ponavlja se, nažalost, i danas pred očima cijeloga svijeta u Gazi, uz zapanjujući mûk onih koji su i 1992. isto tako o Bosni sudili kao o „humanitarnoj krizi“, a ne poprištu vojne agresije, terora nad civilnim stanovništvom i masovnih etničkih čišćenja što će samo neku godinu kasnije dovesti i do genocida u Srebrenici.
Dovoljno je danas pogledati ratne stenograme Skupštine Republike Srpske 1992–1995. pa i bez najmanjeg poznavanja konteksta razumjeti što je dovelo do genocida u Srebrenici. Počev od 6 strateških tačaka donesenih 12. maja 1992. godine koje eksplicitno promovišu politiku etničkog čišćenja i genocida.
A na śednici održanoj 8. januara 1993. godine u Bijeljini, gradu koji je samo nekih devet mjeseci ranije etnički očišćen, uz masovne ratne zločine arkanovaca, predśednik Skupštine Momčilo Krajišnik pročitao je zaključke ovog kolektivnog zakonodavnog doma u to doba iredentističke tvorevine Republike Srpske:
„Skupština je zauzela stav da su Muslimani komunistička tvorevina i da predstavljaju vjersku skupinu turske orijentacije. ... Oni su nevjernici, narod koji nije narod, odnosno narod koji hoće da bude narod i nema nikakve argumente za naciju.“
U oktobru 1995. godine na śednici održanoj u Banjaluci Radovan Karadžić izjavljuje: „Lično sam nadgledao plan bez znanja Glavnog štaba, ne ni krijući nego slučajno nailazeći generala Krstića i savjetovao mu da pravo ide u grad i da proglasi pad Srebrenice, a poslije ćemo se juriti sa Turcima po šumama, odobrio sam i bliži zadatak i radikalni zadatak i ne kajem se za to.“
Odgovorni državnik koji poštuje međunarodno ratifikovane sporazume danas bi morao raskinuti svaku saradnju s negatorima genocida. Umjesto toga, Spajić najavljuje nova popuštanja pod pritiskom
Samo ova dva citata uvjerljivo ukazuju na zločinački mehanizam političkoga vođstva iredente: prvo dehumanizovanje protivnika, s neupitno profašističkih pozicija, a potom i zločinački plan njegova istrebljenja, koji Karadžić kao „radikalni zadatak“ ovim svojim iskazom potvrđuje.
Odnos prema Srebrenici danas nije niti može biti „neobavezujuća“ tema niti neko „dosadno“ vraćanje u prošlost. Odnos prema Srebrenici etički je test naše generacije, baš kao što je odnos prema Holokaustu (a time i Jasenovcu kao njegovu dijelu) bio etički test poslijeratne generacije.
Danas u Hrvatskoj na pozicijama moći ne može biti niko ko javno veliča zločinački režim Anta Pavelića, a njegovo veličanje u javnom prostoru je krivično kažnjivo. S tim je nasljeđem raskrstila Republika Hrvatska, temeljeći svoju obnovu na iskustvima antifašističke tradicije.
Međutim, u Banjaluci, Beogradu i Podgorici i danas se, neđe vidljivije a neđe manje vidljivo, slave međunarodno presuđeni ratni zločinci odgovorni za genocid u Srebrenici. Upravo zbog toga što naša društva (a ne narodi, kako se iza kolektiva voli skriti baštinik zločinačke ideologije velikosrpstva Vučić sa svojim poltronima) nijesu prošla proces denacifikacije nakon 90-ih, Rezolucija o Srebrenici bila je neophodna.
I baš zato što joj je glavni cilj relativizacija Rezolucije o Srebrenici i što je očigledan pokušaj miniranja puta Crne Gore ka Evropskoj uniji, danas u Crnoj Gori – u kojoj nema nikog ko negira genocidne razmjere Pavelićeve politike – Rezolucija o Jasenovcu predstavlja vrijeđanje žrtava tog stratišta, njegovo beskrupulozno korišćenje za dnevnopolitička potkusurivanja i dokazivanje lojalnosti onome ko reprezentuje upravo ideju krvi i tla na čijim je temeljima i nastao Jasenovac.
Milojko Spajić stoga kao prva politička (a ne ekonomska) ličnost izvršne vlasti mora znati da će usvajanjem rezolucije koju mu poturaju Vučićevi potrpežnjaci Crnu Goru zaustaviti na putu ka EU, onako kako je to usvajanjem tzv. Temeljnog ugovora, pisanog u istoj kuhinji, prije dvije godine učinio Dritan Abazović.
Milojko Spajić isto tako mora znati da je prihvatanjem Rezolucije o Srebrenici Crna Gora prihvatila obavezu poštovanja svih međunarodnih dokumenata vezanih za genocid, uključujući i „bezrezervnu“ osudu osoba koje poriču genocid ili slave njegove izvršitelje, pa će biti zanimljivo viđeti kako će se Spajić odnijeti prema svojim koalicionim partnerima koji su već u vlasti a koje, po koalicionom sporazumu, uskoro treba da uvede i na ministarske položaje.
Kako će se, uostalom, odnositi i prema predśedniku Skupštine Crne Gore koji i poriče genocid i slavi njegove izvršioce. Crna Gora će biti uređena država kad i ako dođe vrijeme da ni u javnoj sferi, a kamoli na pozicijama odlučivanja, ne budu smjeli biti oni koji ne prođu jednostavni etički test odnosa prema genocidu u Srebrenici i njegovim počiniteljima.
Odgovorni državnik koji poštuje međunarodno ratifikovane sporazume danas bi istoga trena morao raskinuti svaku saradnju s negatorima genocida. Umjesto toga, Spajić najavljuje nova popuštanja pod pritiskom, a sve kobajagi u ime ljudskih prava i ekonomije.
Kad smo već kod ljudskih prava, zahtjev za „uvođenje u Ustav“ srpskoga jezika sam po sebi je besmislen jer je srpski jezik već u Ustavu, i to kao jedan od jezika u službenoj upotrebi. Srpski je jezik, pored crnogorskoga, bosanskoga i hrvatskoga zastupljen i u nazivu zajedničkog predmeta koji se izučava u crnogorskim osnovnim i srednjim školama, a na Filološkome fakultetu Univerziteta Crne Gore postoji i studijski program za srpski jezik. Razne ustanove koje u svom nazivu imaju srpski jezik ili srpsku kulturu štedro su finansijski podržavane od Vlade Crne Gore.
Ideja da se srpski proglasi službenim nije, dakle, produkt manjka prava, već namjera da se na mala vrata ozakoni ideja Crne Gore ne kao građanske države (u kojoj je službeni jezik onaj nazvan po državi, a u službenoj su upotrebi i svi jezici nacija koje u njoj žive), već kao države naroda, koja bi ekonomskom, kulturnom i prosvjetnom politikom vremenom u cjelosti bila preoblikovana u drugu srpsku državu.
Otud i inicijativa za uvođenje trobojke kao „narodne“ zastave, iako „narod“ nije subjekt Ustava Crne Gore, već su to građani. Uz usvajanje novog Zakona o državljanstvu po modelu koji predlažu Mandić i DNP, a koji bi označio prijem u državljanstvo (i nedugo potom pravo na glasanje) na desetine hiljada današnjih rezidenata Srbije, prijedlozima koje Spajić benevolentno smješta u korpus „ljudskih prava“, stekli bi se svi neophodni uslovi za trajnu desuverenizaciju Crne Gore i njeno formalno utapanje u okvir već zacrtanog projekta Srpskog sveta, nasljednika genocidne ideje Homogene, odnosno Velike Srbije.
I na kraju – Spajićev bijeg u ekonomske teme. A kakva je to crna ekonomija, utemeljena na gašenju nacionalnog avioprevoznika, rašćerivanju kredibilnih stranih investitora, uništenju Fonda za zdravstvo i pripremi za uništenje Fonda PIO, ogromnim zaduženjima bez investicija, zaduženjima prosutim za tekuću potrošnju, odnosno „kupovinu“ glasača nerealnim uvećanjima plata i penzija koja produkuju nezaustavljivu inflaciju...
Sve što smo od Spajića i ekipe u protekle četiri godine viđeli na ekonomskom planu zapravo je apsolutna propast i galopirajući put u bankrot do te mjere da bi od svega što je uradio smislenija ekonomska politika bila da je one novce od zaduženja kao ulog stavio na jedan krug ruleta. Za promjenu, na crveno. Crno je već uveliko apsolvirao.
