Vučji do je ponovo poprište na kojem se Crnogorci boje protiv zavojevača. Razlika je samo u tome što su oni iz 1876 bili pošteni i javno napali na Crnu Goru. Mali ljudi koji umišljaju da pripadaju velikim narodima imaju stalnu potrebu da svoj nedostatak veličine nadoknade prisvajanjem tuđe. Kada nemaju dovoljno sopstvenih pobjeda, ili ih nemaju uopšte prisvoje ono šta im ne pripada.
Poenta nije u tome da Porfirije, Joanikije ili neki ministar iz Srbije ne znaju istoriju. Naprotiv: oni veoma dobro znaju što rade. Crnogorska pobjeda namjerno se odvaja od crnogorske države, knjaza Nikole, crnogorske vojske i njenih političkih ciljeva, a zatim se prebacuje u „Kosovski zavjet“, „svetosavsko nasljeđe“ i opštu priču o „ujedinjenju srpstva“. Te smo „pjesme“ već slušali, i rijetki smo od naroda bivše Jugoslavije koji nakon njih nije začuo i ratne trube.
19Sjetite se one paklene maksime devedesetih koju je deklamovala SANU, a koja je koštala desetine hiljada života – Srpska zemlja je tamo gde su srpski grobovi. Ovaj narativ koji smo mogli čuti na Vučjem dolu je samo prirodno slijed tog – Tuđi grobovi su naši tamo gde god postoji srpski intres.
Ali istorija se ne može ukrasti samo zato što ste na neko mjesto poslali dovoljno mantija. Koliko god se trudili, koliko god tamjana potrošili i koliko god puta izgovorili Kosovo, Sveti Sava i srpstvo – Vučji do neće postati vaš. Prosto zato što nikada nije ni bio. Čak je suprotno od svega onoga šta vi prestavljate a čega be se mučenici sa Vučjega dola danas stiđeli i duboko prezirali.
Crna Gora je ratovala radi teritorijalnog proširenja, svoje državne samostalnosti i međunarodnog priznanja. Hercegovina je bila crnogorska interesna zona, dok Srbija tamo gotovo da nije imala nikakvog, do špijunskog uticaja.
Hercegovački ustanici bili su organizovani kao bataljoni crnogorske vojske, sa crnogorskim činovima, komandom i obilježjima. Četvorica komandanata brigada koje su izvojevale pobjedu bili su Crnogorci: Petar Vukotić, Peko Pavlović, Jole Piletić i Bajo Bošković. (D. Papović) Ovo su istorijski fakti zapisani i potvrđeni u više istoriografskih materijala.
Mi smo tom pobjedom utabali crnogorski put prema faktičkom priznanju u Berlinu. I, naravno na bojištu su se vijorile samo crnogorske zastave i nijedna od njih nije bila srpska trobojka. Porfirije i drugi visokodostojnici srpske BIA u mantijama mogu lagati i izmišljati koliko im drago ali lako je viđeti po kuršumima koji su je isprobijali, koja je zastava bila u grotlu pakla, a koju je nametnula sramna propaganda.
Porfirije ne objašnjava Vučji do istorijski jer ne može, nego ga prekrštava ideološki. On govori o nekom mjestu „svetosavskog nasljeđa“, poziva ponovo Svetog Savu oko čijeg izmišljenog mita se vrti njihova lažava strategija. Više je laži i izmišljotina izrekla srpska crkva o Savi nego što je Gebels smislio u svojim „najplodnijim” godinama o arijevskoj rasi.
Kaže denuncijator da se Jevanđelju, kao mjerilu prema kojem treba „ispitivati i preispitivati“, treba podrediti sve druge zakone, iako on lično i devijantni likovi, silovatelji, procesuirani pedofili i zlostavljači đece, i kriminalci u njegovim redovim prvi ne poštuje nijedan od tih svetovnih zakona.
Posljednja poruka posebno je važna. U sekularnoj državi zakoni se ne preispituju prema tumačenju jedne crkve. Kada vjerski poglavar na teritoriji Crne Gore vjerski autoritet postavlja iznad građanskih zakona, to više nije samo propovijed – to je političko „načertanije” koja poziva na anarhiju i rat.
Kosovo je ovdje alat kojim se konkretna crnogorska pobjeda pretvara u bezvremeni srpski mit. Time se brišu država, vojska, komandanti i ciljevi zbog kojih je rat vođen.
Ako prihvatimo njihovo tumačenje da ova ili bilo koja druga crnogorska bitka protiv Osmanlija nije naša nego neka opšta slavjeno-serbska, i da su se Crnogorci tu zatekli samo kao čuvari onog davno proklamovanog višeg cilja u kojem se do bestijalnosti slavi poraz, onda ni naša država neće biti ono št0 jeste i čime su je proklamovali na Berlinskom kongresu.
Tada sve postaje relativno, naći ćemo se u zavjetnom matriksu koji je još davno osmislio Garašanin, a SANU i SPC mu dale posljednje režijske indikacije.
Ovakva SPC i ovakvo propovijedanje vjere, ako se to na bilo koji način i može nazvati propovijedom je u suprotnosti sa svim kanonima i hrišćanskim vrijednosti ali su zato autentični u odnosu na instrumente koje koriste tajne službe, problem je što njihovo djelovanje pod dimom kandila često nije lako uočljivo.
Najvažnije pitanje više nije znaju li što rade, nego kako ih nije stid.
„Kultura je stvar stida i morala, a ne estetike“ – Duško Radović.
Koliko god se trudili i koliko god crnomantijaša poslali, istoriju ne možete ukrasti – prosto nije vaša.
Nijedan srpski pop, bio patrijarh ili ma koji niži činovnik te organizacije koja je kroz istoriju više zla nanijela nego dobra donijela bilo kome, a Srbima ponajmanje, ne može promijeniti ono što se zaista dogodilo. Ovaj patrijarh ponajmanje od svih jer servilnost koju pokazuje prema zlu je nadoraslo sve pređašnje.
Ne bi mogao čak ni onaj kojega danas hoćete da proglasite za sveca jer se, gle čuda, umjesto majbahom vozio autobusom i bio skroman. Danas bi da proglase svecem čovjeka čiju skromnost dokazuju gradskim prevozom, kao da autobuska karta može izbrisati ćutanje, blagoslove i slike iz vremena kada je oružje bilo važniji crkveni rekvizit od Jevanđelja.
Svetost se ne mjeri time kako je patrijarh putovao, nego pred kakvim je zlom govorio, pred kakvim ćutao i što je svojim autoritetom blagosiljao. Bio je skroman koliko i kalašnjikovi koje je cjelivao, blagosiljao i predavao u ruke koljačima djece u Bosni.
Isti oni kalašnjikovi koje je „sveti“ poljubio i osveštao gotovo četiri godine pucali su po sarajevskoj djeci. Isti su ubijali sve što nije bilo pravoslavno u Srebrenici, Foči, Goraždu i svakom drugom mjestu do kojeg su stigle te puške „osvetnika Kosova“.
Tada se nisu pozivali na Jevanđelje i njegova zakone, kao što ne bi ni sjutra da se njihovi naumi ostvare i od Crne Gore naprave drugu Bosnu devedesetih.
Zato je ekstremna pažnja danas posebno potrebna jer je na čelo ove odbožene organizacije došao najgori od svih. Osoba koja sve one poštene duhovnike, kojih nije malo, sasijeca u korijenu i na površinu mogu doći samo oni njemu slični. Oni koji bi, ponovo, sa sladostrašću cjelivali kalašnjikove. A, već i jesu, samo se sjetite onih koji su ga čuvali na Cetinju u septembru 2021. godine, i čiji bi ispaljeni meci bila blagosloveni.
I upravo je SPC posljednja koja bi danas smjela da preko tuđih grobova drži lekcije o moralu, žrtvi i svetosti.
Vučji do nije Kosovska bitka, ona o kojoj pjevaju generacija pobrkanih Srba - jer se desio, nije izmišljena legenda o nepostojećim junacima. Na Vučjem dolu nisu ratovali izmišljeni Kosančići, Jugovići, Obilići... već stvarni junaci. Na Vučjem dolu vojsku nijesu predvodili ni srpski patrijarsi ni kosovski osvetnici. Predvodili su je knjaz Nikola, Petar Vukotić, Peko Pavlović, Jole Piletić i Bajo Bošković. Osman-pašu nije zarobio nikakav junak iz naknadno dopisanog svetosavskog mita, već Luka Filipov, crnogorski junak koji ga je živog doveo pred crnogorskog gospodara. Selim paša koji je pośečen na Vučjem dolu je za Đoka Lazareva posve siguran bio da nije izmišljeni lik.
Vučji do je crnogorski – po državi koja je ratovala, po vojsci koja je pobijedila, po komandantima koji su je vodili i po cilju zbog kojeg se ginulo.
Možete dovesti još patrijarha, ministara, ambasadora i profesionalnih čuvara tuđe prošlosti. Možete potrošiti tone tamjana pokušavajući da prekrijete miris falsifikata.
Ali, ne možete ukrasti istoriju.
Ne zato što nijeste dovoljno uporni, nego zato što nije vaša. A ljudi koji više nemaju stida pred tuđim grobovima imaju još samo obrede, hramove i raskošne mantije – ali nemaju kulturu. Jer, kultura nije pitanje estetike. Kultura je pitanje morala. I, prije svega, pitanje stida.
