U esnafu kom pripadam, naročito među rediteljima, vrlo je prisutan jedan karakterni ideološki arhetip koji me užasno nervira. Salonski ljevičari. Dok u rukama drže tompus i čašu viskija, koji koštaju koliko dnevnice za sedam dana bilo kog scenskog radnika kome upravo drže neki izlizani govor o socijalnoj nepravdi, klasnim razlikama i kapitalizmu kao najvećoj pošasti vremena, na te klasne razlike vrlo brzo zaborave dok potpisuju ugovor po kome samo još u provinciji poput naše može dobiti honorar od 30 ili 40.000 eura.
Što je najgore, kao da je socijalizam postao univerzalna pozorišna ideologija, mjesto na kom se zauvjek nastanio u svom najseratorskijem obliku, sa upornom onanijom antikapitalističkih „proskula” (izvinite, moram), koje vrte posljednjih 30 godina, tj. otkad su posljednji put napravili dobru predstavu, ili otkad su se nastanili po teatrima u provincijama, do kojih sporije stižu vijesti o promjeni u globalnom sistemu vrijednosti, ali ipak sanjaju i priželjkuju angažmane u kapitalističkim „zemljama aždajama koje jedu običnog čovjeka“.
Ovdje je averzija prema uspjehu sasvim legitimna mentalitetska karakteristika
Dakle, nema većih seronja od reditelja ljevičara! Takve su im i predstave i filmovi. Lišeni ozbiljnog promišljanja paradoksa vremena, već naslonjeni na opšta mjesta iz pionirskog doba. Kompeticija, konkurencija, snažna poslovna motivacija – za njih su pojmovi koji od običnog čovjeka prave korporativnog roba, a ljudi koji su dobrim poslovnim idejama, inovacijom i odvažnošću akumulirali kapital, predatori i egzekutori svega ljudskog.
Zbog takvih zabluda, i spore ideološke evolucije je teatar i izgubio svoju relevantnost, uticaj i aktuelnost. Zamislite kada na kapitalizam tako gleda crnogorska intelektualna elita, ne samo pozorišna razumije se, kako se prema društvu slobodnog tržišta odnosi onaj postsocijalistički, razmaženi mizantrop, nedje iz Danilovgrada, koji prezire sve oko sebe, sve zna bolje od drugih, i dok nogice ladi u lavoru na kućnom pragu, za svoj životni fijasko krivi svakog ko je išta napravio u životu. Ovdje je averzija prema uspjehu sasvim legitimna mentalitetska karakteristika.
Zbog toga se mediokritetstvo tako uspješno razmnožava u javnom diskursu, zbog toga se svaki dan čudimo kada gledamo sjednice parlamenta „kako je moguće da ovakav lik postane poslanik“?! Baš zbog te, snažno usađene, mržnje prema talentu, uspjehu, hrabrosti, čak i ljepoti! Jedan moj prijatelj zna reći, kako je za nositi ljepotu, u Crnoj Gori potrebna hrabrost. Razmislite – u pravu je. Lijepa žena koja korača varošicom biva osuđivana, kleta, omražena, opsovana od strane drugih žena. U zdravom društvu bi se ljepoti divili.
Čim se usudiš da napraviš iskorak u odnosu na osrednjost, naše društvo tako efikasno, kao pčele organizovano, reaguje sa ciljem da te odvuče na dno, ne praštajući i nemilosrdno ubijajući svaku inicijativu, dobru ideju, viziju. To je zato što ta inicijativa, dobra ideja i vizija čini očiglednijim životni fijasko onog blavora iz DG sa nogicama u lavoru.
Nažalost, izmišljena alegorijska prikaza iz Danilovgrada je dominantna mentalitetska konstanta u Crnoj Gori. Toliko prisutna mržnja prema međunarodnim investitorima, na primjer, koje smo toliko uporno protjerivali odavde, jedna je od manifestacija tog fenomena, potrebe da se za sopstvenu neostvarenost mora pronaći žrtva.
Nema naroda, toliko malenog, a sa toliko mnogo zabluda, koliko nas Crnogoraca
Isto kao što pod plaštom vjekovne tradicije, oni nesretni kotorski klovnovi spaljuju određene ličnosti jednom godišnje, poltronski odredjujući „žrtve“ u odnosu na izborne rezultate, tako je kao satisfakcija krvožednom luzeru ove godine na žrtveni panj poslužena – Crna Gora.
Danas, sa ove distance, u ovoj opštoj nemaštini, molićemo bogove za nove Pitere Mankove i Petrose Statise. Ili smo gluplji nego što smo mislili, pa ćemo podignuta sidra investitora slaviti kao još jednu pobjedu? Istu pobjedu koju smo slavili sa Miloševićem dok nam je zemlja bombama sravnjena sa zemljom? Ili istorijsku pobjedu od 31. avgusta, kada je Aleksandar Vulin postao uticajan autoritet u Crnoj Gori, a Boris Malagurski bunkerisani autor? Srpstvo odraz gradjanskog karaktera društva, a crnogorski patriotizam – neofašizam?
Nema naroda, toliko malenog, a sa toliko mnogo zabluda, koliko nas Crnogoraca. Lijek za te zablude ne nude licemjerni ljevičari, pseudointelektualci, socijalisti i komunisti, još manje nacionalisti i klerofašisti. Na kraju krajeva, to smo već sve probali, pa se završilo u krvi. Treba li podsjetiti da je kultura socijalne pravde suštinski proistekla iz najkapitalističkijih zemalja na planeti? Da se pojmovi poput ljudskih prava, empatije, filantropije, tolerancije, osvajanja sloboda, ne rađaju iz siromaštva, već akumuliranog kapitala.
Surovost diktata inercije stvaranja novca, sa svim svojim manama i vrlinama, kreiranja nove vrijednosti, atmosfere poslovne inicijative, kreativnosti i hrabrosti, u kojoj se nagrađuju vještine, a ne poltronstvo, u kojoj se traži radna etika a ne odanost partiji, u kojoj se nacionalizmu podsmijava, punih novčanika i ostvarenog životnog smisla.
U takvoj atmosferi se rađa potreba za umjetnošću, za muzikom, filmom i teatrom, a stvara averzija prema dogmama, fanatizmom, autokolonama i političkim litijama. Bez suštinske logike kapitalizma, mi ostajemo taoci svojih zabluda u kojima su autoriteti popovi, a ne inovatori.
