Obična lijeska (Corylus avellana L.) je listopadna voćna vrsta koja pripada porodici breza (Betulaceae), i rodu Corylus, koji je naziv dobio od grčke riječi koris, što znači kaciga, i to zbog lisnatog ovoja koji obavija plod. Selekcionim procesom širom svijeta je nastalo oko 300 do 400 sorti od obične lijeske.
U Crnoj Gori proizvodnja lijeske je krajnje sporadična i prisutna na pojedinačnim gazdinstvima, gajena usputno, uz druge biljne kulture. U prirodnoj populaciji je česta, što nagovještava potencijal ove izvanredne jezgraste voćne vrste.
Nemjerljivi su potencijali agroklimatskih i pedoloških faktora naše zemlje za intenzivnije gajenje ove rentabilne voćne vrste koju uvozimo kako bi zadovoljili sopstvenu tražnju. Pravilnim odabirom sortimenta kakav se uzgaja u regionu, vodeći računa o kompatibilnosti oprašivača sa vodećom sortom, kao i o osjetljivosti na niske i visoke temperature, značajno bi se mogla unaprijediti proizvodnja lijeske, a potom i prerada plodova – lješnika.
Zahvaljujući tolerantnosti prema agroekološkim uslovima, mnogim bolestima i štetočinama, rentabilnoj proizvodnji, kao i značajnoj vrijednosti koju plod lijeske ostvaruje na domaćem i inostranom tržištu, lijeska je u mnogim zemljama umjereno kontinentalne klime zavrijedila status privredno značajne voćne kulture i uslovila prelazak iz ekstenzivne u intenzivnu proizvodnju i preradu.
Deficit lješnika, kako u regionu, tako i u svijetu, te kontinuiran porast tražnje, odlična transportabilnost i mogućnost uspješnog dugotrajnog čuvanja i skladištenja predstavljaju samo neke od značajnijih karakteristika koje ukazuju na opravdanost razloga za intenzifikacijom proizvodnje ove voćne vrste, kao i na brojne mogućnosti plasmana, makar u cilju zadovoljenja domaćeg tržišta.
Porijeklo, značaj i rasprostranjenost lijeske
Na osnovu fosilnih ostataka i istorijskih zapisa, opravdana je pretpostavka da su ljudi znali i upotrebljavali plod lijeske za ishranu još u periodu kamenog i bronzanog doba. Lijeska potiče iz Azije, odakle se širila ka južnoj Evropi i sjevernoj Africi, jednim pravcem, i ka Sjevernoj Americi, drugim pravcem. Ipak, pouzdano se ne zna tačno porijeklo lijeske, te je jedna od tvrdnji i ta da je obična lijeska nastala od vrste koja vodi porijeklo sa Grenlanda.
Privredni značaj lijeske, tj. prvenstveno ploda, lješnika, je višestruk. Prvenstveno, ovo je biološki veoma značajna, vrlo energetski bogata namirnica čija se tehnološka vrijednost ulja cijeni u parafinskoj i farmaceutskoj industriji. Jezgro lješnika se koristi za jelo (stona upotreba), ali i u mnogim industrijama, naročito u proizvodnji čokolade i raznih kremova.
Ono se koristi i za proizvodnju specijalne boje koja se upotrebljava u slikarstvu, za pravljenje sapuna i drugih kozmetičkih preparata, dok je i drvo lijeske veoma cijenjeno. U prirodi, lijeska je važna kao jedna od prvih pčelinjih paša, jedina je hrana vjevericama i veoma važna hrana pticama, a njen korijen služo je kao vrlo efikasna antieroziona mjera. Kroz istoriju, lijesci je davano značajno, čak i mistično mjesto u folklornom nasljeđu, crkvenim i narodnim običajima.
Ukupna svjetska proizvodnja lješnika (sa kupulom) iznosi oko 997.000 tona, dok se ova proizvodnja ostvaruje na zasadima od 933.000 ha širom svijeta. Najznačajnija proizvodnja lijeske ostvaruje se u Aziji (oko 617.000 tona), zatim u Evropi (oko 147.000 tona), a potom i na području Sjeverne Amerike (oko 34.700 tona).
Najznačajniji proizvođač lješnika je Turska, sa oko 536.000 tona godišnje proizvodnje, potom Italija, SAD, Azerbejdžan, Gruzija, Španija, Kina, Iran, Francuska i Srbija. Čak 25% svjetske proizvodnje lješnika otkupi kompanija Ferrero SpA, proizvođač Nutelle i Ferrero Rocher-a
Morfološke i fiziološke karakteristike lijeske
Korijen
Korijen lijeske može biti generativan i vegetativan. Generativni korijen se odlikuje vretenastom sržnom žilom, koja brzo zakržlja i gubi se. S druge strane, vegetativni korijen nema sržnu žilu, dobro je obrastao slabijim žilama i obrastajućim žilicama, te se osnovna masa, odnosno gro korijenovog sistema nalazi na dubini od 20 do 40 cm.
Na rasprostranjenost korijenovog sistema značajan uticaj imaju fizičke osobine tla, pa u slučaju plodnog zemljišta, lijeska stvara gustu i isprepletanu korijenovu mrežu, čija se osnovna masa nalazi na oko 40 do 50 cm dubine (oko 80%).
Lateralno prostiranje korijena odgovara projekciji obima krune, dok samo manji dio prelazi taj obim. Izdanci izbijaju iz čvorova koji se nalaze na adventivnim pupoljcima, na vegetativnom korijenovom sistemu. Na korijenu lješnika se odvija simbiotski proces sa gljivama, tzv. mikoriza.
Stablo sa krošnjom
Lijeska može da raste u formi žbuna ili stablašice. Zapravo, lijeska se može gajiti u vidu žbuna, zatim kao stablašica na svom korijenovom sistemu ili kao stablašica kalemljena na Mečiju lijesku.
Žbunovi su obično visine od 3 do 5 metara, ali mogu biti visoki i od 7 do 8 metara. Na primjer, stablo Mečije lijeske može dostići visinu i od 25 do 28 metara. Stablo je čvrsto, kompaktno, zbijeno i ima veliku tehničku vrijednost. Kora stabla je ružičasta do smeđa, dok je kod mlađih grančica siva i prekrivena dlačicama.
List
List je prost, različitog oblika i veličine, što predstavlja sortnu karakteristiku. Najčešće je jajast, obrnuto jajast, eliptičan ili okruglast sa zašiljenim vrhom. Obod liske je uglavnom nazubljen. List lijeske je obično od 5 do 12 cm dužine.
Pupoljci
Kod lijeske uočavamo dva tipa pupuljaka – vegetativni i reproduktivni, najčešće okruglastog ili šiljatog oblika. Najbolje razvijeni pupoljci se nalaze u bazalnom dijelu, što je specifikum lijeske u odnosu na većinu drugih voćnih vrsta.
Cvijet
Lijeska je jednodoma vrsta. Muški cvjetovi su grupisani u cvasti (rese), duge od 2 do 20 cm, sa oko 150 do 300 pojedinačnih cvjetova. Ženski cvjetovi se nalaze u pupoljcima (glomerule), koji su grupisani u cvast (klas) sa 4-8 pojedinačnih cvjetova.
Žig tučka je crvene boje, a plodnik se sastoji od dvije karpele. Po pravilu, ženski cvjetovi su smješteni na donjem dijelu grančice, a muški po pravilu iznad njih.
Plod
U botaničkom smislu, plod lijeske je lažna koštunica, dok je u pomološkom ovo jednosjemeni orah. Sastoji se od zelenog omotača (kupule), nepravilno nazubljene i sastavljene od 1-3 lista, ljuske (perikarpa) i sjemena (jezgro).
Jezgro je obavijeno sjemenjačom, koja može da se odstrani prženjem, pri čemu se dobija svijetla boja jezgra. Oblik ploda je različit, što predstavlja sortnu karakteristiku. Lješnik se stvara na vrhu ljetorasta.
Lješnici se obrađuju na razne načine: izbjeljivanje, prženje, sjeckanje, pravljenje krema i paste (nugat), izdvajanje ulja iz lješnika itd.Plod lijeske bogat je uljem, bjelančevinama, ugljenim hidratima, mineralnim materijama, vitamininima, aromatičnim i bioaktivnim materijama i enzimima.
Ekološki i agrotehnički zahtjevi lijeske
Najodgovarajuće klimatsko područje je ono sa umjereno toplim ljetima i relativno hladnim zimama. Kako bi došlo do formiranja obilnog i kvalitetnog roda, lijeska mora biti izložena periodu niskih temperatura (oko 1.200 sati između 5 i 7 ºC stepeni). U periodu otvaranja ženskih cvjetova, temperatura ne bi smjela biti niža od -5 ºC.
Takođe, visoke temperature i suša mogu vrlo nepovoljno da djeluju na pupoljke i listove, kao i na tek posađene sadnice. Lijeski ne odgovaraju vjetrovita područja (iako joj se djelimično vjetroviti uslovi moraju obezbijediti zbog anemofilnog oprašivanja), posebno u kombinaciji sa visokim ljetnjim temperaturama i niskom vlažnošću vazduha.
Takođe, najbolje uspijeva na dubokim, rastrestim zemljištima ilovaste teksture. Slabo propusna zemljišta, kao i vrlo plitka treba izbjegavati. Lijeska može da podnese pH vrijednost i do 4.5, ali joj najviše odgovara slabo kiselo zemljište, tj. pH vrijednost oko 6. Ona nije probirač prema zemljištu, ali za redovnu i obilnu rodnost više joj odgovaraju rastresita i umjereno vlažna zemljišta.
Lijeska je drvenasta voćna vrsta koja ima vrlo širok areal rasprostranjenja, te se uspješno gaji i do 1500 metara nadmorske visine. Lijeska slabo podnosi područja u kojima se često javljaju pozni mrazevi, pa zatvorene doline treba izbjegavati prilikom odabira adekvatnog mjesta za podizanje vočnjaka. Najpogodniji su tereni sa blagim nagibom, gdje ima oko 750 do 800 mm padavina godišnje.
Lijeska se razmnožava nagrtanjem, izdancima, rjeđe reznicama i mikropragacijom. Ipak, često se kalemi na sijance mečije lijeske, koja ne stvara izdanke. Kalemljenje se vrši na dvogodišnjim sadnicama, najčešće u aprilu, pred početak vegetacije, engleskim spajanjem.
Prilikom kalemljenja, za podlogu se uzimaju sijanci, položenice, ožiljene reznice obične lijeske, a još bolje mečije lijeske. Vegetativno razmnožena lijeska redovno i kvalitetno rađa u uslovima visoke primjene agrotehničkih i pomotehničkih mjera do dvadesete, eventualno tridesete godine starosti. Generativno razmnožena lijeska prorodi tek u šestoj ili sedmoj godini.
Sadnju lijeske treba obaviti u jesen, prije nego u proljeće. Sadnja se vrši u redove na trougao, dok je razmak u redu i između redova 4,5 metra. Ukoliko se gaji kao žbun, rastojanje između redova iznosi 5 metara, dok je u redu rastojanje 2 metra.
Obično se pored glavne sorte, pažljivo odabiraju i gaje još dva oprašivača. Smatra se da ovakva sadnja lijeske, sa manjim međurednim razmakom, omogućava bolje oprašivanje i oplodnju. Takođe, postoji mogućnost sadnje i 6 m x 3 m. Zbog osobine autosterilnosti većine privredno važnih sorti, uvođenje kompatibilne sorte oprašivača je neophodno (idealan odnos glavna sorta i oprašivač je 5:1).
Održavanje zemljišta unutar voćnjaka može se vršiti tretiranjem herbicidima, kombinacijom herbicida i obrade radi unošenja organskih i mineralnih materija, održavanjem u vidu ledine, gajenjem određenih kultura koje se kasnije mogu koristiti za svrhu zelenišnog đubrenja.
Organsko đubrivo (stajnjak, osoka) potrebno je unijeti na svake 3 ili 4 godine, dok je od mineralnog đubriva, na umjereno plodnom zemljištu, neophodno unositi oko 120 kg/ha azota, 30 kg/ha fosfora i oko 100 kg/ha kalijuma. U zasadu lijeske, najčešće se uočavaju nedostatak azota, kalijuma i bora, i to u vidu žutila listova, kratkog rasta rodnih grana, nedovoljno poraslog lišća itd.
Najefikasnija tehnika navodnjavanja je kap po kap, u slučaju kada se lijeska gaji u vidu žbuna, dok ukoliko se odgaja kao stablašica, najuspješnija irigaciona tehnika je upotrebom mikrorasprskičvača. Lijeska ne podnosi stajaću vodu. Preporučljivo je intenzivirati navodnjavanje u periodu porasta vegetativne mase i plodova, kao i u periodu nakon lignifikacije, kada se jezgro formira. Vodni stres treba izbjegavati već od početka cvjetanja, a naročito u periodu najintenzivnijih ljetnjih temperatura, i to u mladim voćnjacima.
Rezidba je jako važna pomotehnička operacija kojom treba stimulisati održavanje zone gračica između 15 i 40 cm, sa obzirom da se u ovom dijelu formira najveći broj glomerula. Odstranjivanje izdanaka je takođe neophodno.
Rezidbu treba prilagoditi mašinskoj berbi, odstranjivati sve stare i bolesne grane, održavati ugao od 45º koji može da podnese plod, održavati visinu stabla i gustinu krošnje itd. Jako je važno odrediti pravilno vrijeme za berbu, i preporučuje se branje u dva navrata, jer svi plodovi ne zriju u isto vrijeme. Trešenje može da se obavlja ručno, udaranjem motkama o grane, i mašinski, pomoću tresača, što je bolji način. Kada su na zemlji i promijene boju, plodovi se smatraju zrelim.
Nakon berbe, plodovi se ostavljaju da se osuše na suncu, a zatim se klasiraju po krupnoći. Lješnik se razvrstava u sljedeće kategorije:
- Kvalitet I – plodovi su zdravi, ujednačeni, potpuno zreli, neoštećeni, ispunjeni jezgrom, bez ostataka omotača i mrlja na ljusci.
- Kvalitet II – osobine kao u prvoj kategoriji, ali se dozvoljava do oko 5% manjih nedostataka.
- Kvalitet III – plodovi raznog oblika i veličine, ali moraju biti zreli i zdravi. Dozvoljava se do 10% nedostataka.
Takođe, jezgro ploda lijeske (lješnika) se može razvrstati na isti način kao i sam plod:
- Kvalitet I – jezgra su zdrava, suva, cijela, pravilna, smeđe do tamnocrvene boje pokožice. Ne smiju biti užegla ili na bilo koji način oštećena. Prečnik jezgra je iznad 10 mm. Dozvoljava se do 5% polomljenih jezgara.
- Kvalitet II – osobine kao u grupi kvaliteta I, ali se dozvoljava 3% jezgara oštećenih od štetočina i užeglosti, kao i 10% polomljenih jezgara. Prečnik ne smije biti ispod 6 mm.
- Kvalitet III – jezgra različite krupnoće. Dozvoljava se 5% oštećenih jezgara od štetočina i užeglosti i 20% polomljenih jezgara.
Postoji više načina grupisanja sorti lijeske, i česta je klasifikacija sorti na pitome, plemenite, kulturne sorte i šumske forme. Sorte lijeske možemo podijeliti prema namjeni na: sorte za stonu upotrebu, za industrijsku preradu i sorte za kombinovanu namjenu.
Međutim, ova klasifikacija sorti nije u potpunosti prikladna, niti naročito pogodna za praktičnu upotrebu, te je usvojena klasifikacija koja raspoznaje četiri grupe: Lambert sorte, Celske sorte, Lambert hibridi, Celski hibridi i šumske forme. Istraživači lijeske navode da se za gajenje u našem regionu preporučuju se sorte: Istarski duguljasti, Tonda Gentile Romana, Tonda di Gioffoni, Tonda Gentille delle Longhe, Halski, Rimski, Ludolg i Svetogorski lješnik.
Cjenjenijim sortama smatraju se sorte lijeske koje kasnije cvjetaju. Ukoliko su plodovi ujednačeniji po obliku i ispunjeni jezgrom, smatraju se kvalitetnijim. Plodovi za stonu potrošnju bi trebalo da su što krupniji, atraktivnog i ujednačenog izgleda i oblika. Za industriju čokolade, kremova i drugog, plodovi bi trebali da budu sitniji do srednje krupni, okrugli ili obli, tanke ljuske i sa visokim randmanom jezgra. Jezgro bi trebalo da je pravilno i da se sjemenjača lako odvaja.
Međunarodni dan lješnika, poznatiji i kao Međunarodni dan Nutelle obilježavamo 5. februara.
