Mnogobrojno građanstvo, omladina naročito, ponesena pomirljivom retorikom i jeftinim populizmom, prije svega neodređenošću i laskavim pričama svima i svakome, zalećela se put crvenokravataške partije. Kratko pamćenje i vješto skrivanje od prošlosti su učinili da je mnogima jiz vida iizmakao način nastanka te partije i političke biografije ljudi koji je vode.
Raspadom tada velikog depeesa, onoga što je bio političko čedo Miloševićevog SPS-a, a samo formalni nasljednik još veće crnogorske filijale Saveza komunista Jugoslavije, nastao je Momirov SNP. Tamo su završili svi oni koji Slobov kraj nijesu viđeli, a još manje željeli kraj ideologiji koju su zastupali – ideologiji mraka, razora, stradanja, mržnje i genocida. Iz te partije kasnije nastaju brojne druge velikosrpske stranke, dok u SNP-u ostaju oni, reklo bi se komunisti, sa dna kace, crnogorskog imena, a srpskog prezimena kako reče Momo.
Komunisti, ali sa kokardom.
Neizbježnom modernizacijom crnogorskog društva i odbijanjem tadašnjih partijskih foteljaša da se pomaknu i ustanu iz fotelja sa kojima su se bili toliko stopili da bi ih jedva špatlom sastrugali, a praćeni brojnim izbornim porazima i srozavanjem stranke, bili su odlučujući da se mlado krilo odvoji. Tako je nastala crvenokravataška stranka. Nova partija, novo ime, ideologija i kokarda iste.
Budizam je veoma zanimljiva istočnjačka religija, mada više filozofija života nego religija. Cilj budizma je dosegnuti nirvanu, prosvjetljenje i produhovljenje, zagaziti duhovno na ono mjesto đe samo rijetki i meditaciji predani uspijevaju. Reinkarnacija i produhovljenje koje nudi budistička religija su mačiji kašalj u poređenju sa onom nirvanom koju su doživjeli crvenokravataši.
Od trobojki po Podgorici, Dubrovnika, podržavanja Sloba do zadnje ure (ura, kao jedinica za vrijeme), pa do evropskih vrijednosti, pomirenja, suživota, mira i prosperiteta. Svaka čast, pomislio bi neko.
Nemanje stavova i glumljenje nekakve catch-all partije je samo njihovo privremeno rješenje
Sve bi to bilo super da se ne radi o tvrdim pobornicima ravnogorske ideologije presvučenim kameleonovim krljuštima, pa mijenjaju stavove kako zapadni finansijeri nalože, a u srži ostaje ideologija mraka, ili kako joj onaj vilenjak dade naziv „srpski svet'“. Vuk dlaku mijenja, a ćud nikad, rekao bi naš narod.
Demokrate iznose samo stavove koje moraju, većinom na pitanja koja im drugi nametnu, pa na njih nevoljno odgovaraju onako kako znaju da bi se sviđelo onima od spolja koji im drže leđa. Što se drugih stvari tiče, da je nemanje stavova olimpijska disciplina, ne sumnjam da bi se crnogorska reprezentacija sastavljena od njih u Tokiju okitila zlatom i tako Crnoj Gori donijeli prvo zlatno odličje, a Crna Gora bi i zvanično postala ponosna država profesionalnih nemača stavova.
Nemanje stavova i glumljenje nekakve catch-all partije je samo njihovo privremeno rješenje. Ako crvenokravataši nijesu svjesni toga i na vrijeme se ne odrede i zauzmu pozicije, poraz će biti bolan. A moraće – inače ode podrška nekome drugome. Strpljenje sponzora je pri kraju.
Ajde što glumljenje catch-all partije ide loše, nego još im gore ide kad pokušavaju glumiti depees. I to onaj veliki. Valjda im pričali stari da to tako treba. Valjda, jer su i oni proganjali crnogorske intelektualce na početku devedesetih.
To proganjanje intelektualaca je najbolji dokaz njihove velikosrpske ideologije, njihove srži i lažnog moralisanja, evropejstva i zapadnjaštva. Ali prevarili su se, nije bilo strah crnogorske intelektualne gromade predvođene tadašnjim Liberalnim savezom, SDP-om, Monitorom, PEN centrom, Maticom crnogorskom i mnogim drugim crnogorskim organizacijama, ni njihovih mentora, ni finansijera iz Beograda, pa tako ni danas nije ih strah malih Demokrata, a ima crnogorske inteligencije barem tri puta više no u taj crni vakat crnogorske istorije.
Ljaljovići će morati dobro da porade na svom obrazovanju (po mogućnosti bez plagiranja), pisanju saopštenja, čerečenju neistomišljenika i obmanjivanju građana nekim imaginarnim uspjesima i napretkom. Jer i za te stvari postoje načini kako da se rade kvalitetno, a ovo što oni rade sada može jedino da bude predmet sprdnje svakome sa malo mozga, a vrhunskom intelektualcu lako za razbijanje kao kućica prva dva praseta.
