Jula 2020. godine u okviru „teme nedelje“ beogradska Politika objavila je članak „Očuvanje života Srba bez obzira na to gde žive“. A u tom članku predstavljen je javnosti ribrendirani koncept Homogene/Velike Srbije, pod nevinim, neoriginalnim nazivom Srpski svet.
Nezvaničnom Vučićevom glasnogovorniku Aleksandru Rakoviću pripalo je tada u dio da obrazloži odnos Crne Gore i imperije u najavi. Kako je savremena crnogorska populacija sklona da pamti koliko i zlatna ribica, nije zgorega podśetiti na to što je Aleksandar Raković prorokovao 2020. godine.
Raković je tada autoritativno zaključio da je Crna Gora „antidržava Republici Srbiji“, „šuckor država“ koja čini prozapadni nasip protiv naleta svetosavlja, onemogućujući tako „političko i državno objedinjavanje Srbije, Republike Srpske i Crne Gore.“
Suočavanje s porazom mora poći od propitivanja vlastite odgovornosti
Po Rakoviću Đukanovićeva vlast predstavlja „glogov kolac“ za ostvarivanje ideje svesrpske države, kojoj će dvije godine kasnije Raković omeđiti granice „Od Dunava do mora sinjega“. Zato Raković prvom fazom realizacije te ideje označava izbore 30. 8. 2020. godine na kojima partije predvođene Beogradskom patrijaršijom trebaju srušiti Đukanovićevu vlast.
„Crnogorski domovinski identitet uglavnom bi trebalo da traje koliko i Milo Đukanović, a suštinski je važno da Srbi u Crnoj Gori u ovom broju dočekaju Đukanovićev pad s vlasti“, veli Raković i nastavlja da bi trebalo nakon Đukanovićeva pada pristupiti etničkome inženjeringu kako bi na popisu koji se najavljivao (a najavljuje se i ovih dana) i koji bi kontrolisale snage koje je okupila Beogradska patrijaršija broj Crnogoraca trebalo svesti na oko 25%, a broj Srba uvećati na 45%.
Tako temeljno preoblikovana Crna Gora bila bi spremna za ujedinjenje sa Srbijom i Republikom Srpskom na svetosavskim temeljima, a Raković u svom scenariju predviđa i mogućnost da „inostrani faktor“ pomogne realizaciju tog projekta, instrumentalizacijom manjinskih naroda, pa ukazuje na to da bi albansko stanovništvo moglo da „otkaže poslušnost“ crnogorskoj državi: „Posebno zbog albanske pretenzije na prostor Ulcinja, Malesije, Plava, Gusinja i Rožaja gde se govori albanski jezik ili se muslimansko stanovništvo koje govori slovenskim jezikom znatnim delom smatra poreklom albanskim.“
Danas nam je potrebna svježa prozapadna kredibilna alternativa
Dosad su od ovoga teksta već odustali svi blazirani čitaoci placebo-kolumnistike i prljavog veša željni gutači ekonomskih spinova dežurnih spin doktora. I treba. Jer ovaj tekst nema namjeru da bilo koga uljuljka neobaveznim cool relativizacijama, niti da javnost zavarava time što će neminovni bankrot sakriti šarenim grafikonima. A kad do bankrota dođe opet će biti krivi oni prije, a ne ovi sad. Za takve, dakle, i ne pišem. Samo se nekad pitam što zapravo pokreće tu felu – taština, pohlepa ili tek neizlječiva ozlojeđenost.
U avgustu 2020. godine upozoravali smo da će se URA pretvoriti u PZP. Nakon avgustovskih izbora konstatovali smo da na sljedećim izborima Vučiću URA neće ni biti potrebna. Danas je već to tako, ali Dritana niko ne može smatrati gubitnikom jer je on posao koji mu je povjeren odradio. Zahvaljujući njemu Crna Gora je danas daleko od Evropske unije i uveliko u kandžama Srpskoga sveta. Vučić nam je kroz usta svog dežurnog poklisara još prije dvije godine i kusur najavio što je plan i, umjesto da prozapadna Crna Gora na njega reaguje, upali smo u vrzino kolo međusobica i slijeđenja partikularnih interesa.
Izbori u Podgorici pokazali su da su Vučićevi trećepozivci iz Evrope sad – tipovi koji kao da su iskočili iz skeča Nadrealista o fabrici za proizvodnju „ništa“, čija je osnovna sirovina „nema ničega“ – nakon što je Dritan potrošen, kadri da posao, čiji je scenario predočio Raković, dovedu do kraja.
Interes opstajanja prozapadnoga bloka mora nadići svaku ličnu ambiciju
Njihovo kamuflirano svetosavlje i nesumnjive sposobnosti bezočnog obmanjivanja građana šarenim lažama na dobrom su putu da samo u nekoliko mjeseci Crnu Goru temeljno preoblikuju u duhovno opušćelu i ekonomski satrtu provinciju Srpskog sveta. Inercija događaja, kojoj je presudno doprinijela nesnađenost i konfuzija prozapadnih stranaka, uskoro bi mogla proizvesti novu realnost u kojoj bismo na mjestu predśednika Crne Gore mogli viđeti ruskog propagandistu Vladimira Božovića, a na mjestu premijera umivenog kleronacionalistu Milojka Spajića.
No, svaka bi operacija morala računati i na faktore rizika. Otpor koji je prozapadna Crna Gora dosad pružila – liše stamene borbe dijela građanskih aktivista i novinara – bio je mlitav i lišen strateškog promišljanja. Danas bi prozapadne stranke u Crnoj Gori ogromnu uslugu Srpskome svetu učinile novim međusobnim zavadama ili optužbama da su za poraz u Podgorici isključivo krivi ovi ili oni, stariji ili mlađi. Suočavanje s porazom mora poći od propitivanja vlastite odgovornosti, a interes opstajanja prozapadnoga bloka, u ovoj ili onoj formi, mora nadići svaku ličnu ambiciju i nerealnu političku projekciju.
Prije neki dan napisao sam da su potrebna nova lica i novi pokreti i pritom nijesam mislio ni na kakvo recikliranje postojećih limitiranih modela i fragmentarizaciju partija. Nama je danas potrebna svježa prozapadna kredibilna alternativa koja bi izduvala populistički balon Evrope sad, Demokrata i Ure, što prijeti da trajno politički balans poremeti u korist proruskih i velikosrpskih snaga.
Ukoliko takvih novih, neopterećenih i širim slojevima pristupačnijih snaga nema, preostaje nam pregrupisavanje i pokušaj da s onim što imamo spriječimo započeti civilizacijski sunovrat. Đavo uvijek ima kad doći po svoje, samo je pitanje umijemo li mu pomrsit račune.
