Komandir Krsto Z. Popović velikosrpske zločine počinjene nad narodom u Katunskoj nahiji (1919-1920), saopštava na sljedeći način:
- Boža R. Krivokapića, stara 55-60 godina, i Nikolu Draškovića, stara 50 godina, invalida oba, su strijeljali u mjesecu oktobru u selo Dide. Tu je bila borba. Narod iz sela cio pobjegao je bio u pozadinu ustanika, osim pomenuta dva starca koja su našla u jednoj kući i obadva strijeljali.
- Jovana Matkova Ilića iz Zaljuti (sela) starca od oko 70 godina koji nije mogao pobjeći ispred vojske stukli su puškama tako da je treći dan umro. Ovo je bilo u mjesecu decembru prošle godine. Tu je bila borba đe su Jovana ubili.
- Radula Andrijina Đurovića iz sela Rovina strijeljali su zato što su mu našli u njega novu lovačku pušku kod njegove kuće. Ovo je bilo u mjesecu decembru 1919. godine.
- Marka Perova Đuričića iz sela Zaljuti u mjesecu oktobru prošle 1919. godine probili su sa dva kuršuma puščana zato što su mu našli nekoliko brava koje je bio sakrio da mu ih vojska ne pokolje. I danas je u bolnicu.
- Krsto Dragov Popović iz sela Lipe i Ivan Filipov Roganović iz sela Trnjine kao četnici (misli na ustanike, pripadnike crnogorskih zelenaških ustaničkih četa-prim. N.A) poginuli su u borbi u januaru ove godine. U Cuce vojska ih je našla još žive i kundacima od pušaka izlomila im glave. Onda su pokupili okolni narod nagoneći ih da se zajedno u kolo fataju sa Srbijancima oko njih dva mrtva; govoreći narodu ovako će svaki svršiti ko nije za Srbiju i tako su ih držali neukopane četiri dana. Majku Ivanovu, Jovanu staru oko 70 godina našli su Srbijanci đe kupi ostatke od raskomadanog sina pa su je palicama istukli i za pletenice vukli.
- Dunjaša Đ. Popovića iz sela Zovine u februaru ove godine stara oko 70-75 godina istukli su toljagama zbog toga što su mu našli oganj da mu gori oko 11 sati noću.
- Đoka L. Popovića, stara 65 godina u februaru ove godine bosa i gola u same tanke gaće vodili su ga na daljini oko tri sata zato što je otvarao vrata od njegove kuće noću i držali su da tako u zatvoru 15 dana. Đoko je posjekao Selim Pašu na Vučjem Dolu.
- Milici B. Marković iz Prosenog Dola tukli su tabane od noga, noge su joj pekli u vatru i vrući sač metali više glave da kaže đe se nalaze njeni sinovi. Ovo je bilo u mjesecu februaru ove god.
- Ilinku kćer Raduna M. Jovanovića iz sela Graba isprebijali su toljagama i kosu joj otkinuli zato što su joj braća dolazila kod kuće...
Kad su spalili kuću Komandiru Krstu Popoviću u mjesecu julu 1919. godine, ženu su mu tukli da kaže đe joj je jedno muško dijete od 4 godine, govoreći da će da ga zakolju. Dijete je sa đecom bilo pošlo podalje od kuće i tako je Marija, žena Krstova, odatle utekla i od tog dana i danas sa šestoto đece krila se po Boki Kotorskoj i po šumama. Sve ustaške (riječ je o crnogorskim ustanicima-prim.N.A) familije zatvarane su po podrumima i tamnicama po 4, 5 pa i 6 mjeseca a ima ih još po zatvorima- puštali su ih iz zatvora i gonili po šumama po čitavi mjesec dana da zovu svoje iiz šume da se predadu Srbijancima, a ako to ne učine da će sve njihove familije biti internirane u Maćedoniju i ponišćene.
Pukovnik srbijanski Stojan Popović, koji je istodobno bio i komandant Katunskog vojnog okruga po tri dana držao je na Čevo kod Komande po 500 žena, đece i staraca ustaških (odnosno ustaničkih-prim. N. A), bez ikakve hrane i potpuno na odvojeno polje pod gustom stražom. Sve su familije sabili po selima a cijela sela opet u druga tako da je u pojedinoj seljačkoj kući bilo po 2, 3 pa i 4 famlije. Niko nije smio da se odalji od stana ni 5 minuta pa bilo kao čoban bilo kao radnik; koga bi ufatili platio bi grdno. Niko nije smio da izide iz kuće niti da otvori vrata od kad mrkne dok lijepo svane, niti mu se smio viđeti u kući oganj niti ikakav svitak.
U borbu su pred sobom gonili žene i đecu da bi se bolje na taj način sačuvali od ustaša (crnogorskih ustanika-Prim.N.A).
Narod su silom kupili da dolazi kod crkava na blagodarenje Kralju Petru i da moraju njemu vikati; ko ne bi došao ma u kakav posao on bio je platio od toljaga. Cijelo pokretno imanje stanovnika opljačkano je, sve što je bilo za hranu pojeli su i uništili, robu svu ponijeli, a što im se nije dopalo oni su ga palili.
Alat-materijal zemljoradnički takođe poništavali su i po jamama bacali. Frutove po dolina palili su i uništavali, a žito iz kuća prosipali i konjima davali. Stočnu hranu, sijeno itd., zapaljivali su ukoliko im to nije trebalo za upotrebu. Voćke su sjekli, pa čak i đe su zapaljivali (kao komand. Popoviću). Robu sa žena i đece i obuću ako im se dopala svukovali su i nosili. Stoku koju nijesu mogli ufatiti oni su iz pušaka ubijali i tako ostavljali u Cuce, a naročit opštine: Grebačku i Zaljucku njih oko 400 domova sve su opljačkali i poništili tako da je nejač ostala bez ničega tako da ako ostanu živi ostaće samo o travi i korijenju. To su isto činjeli po Bjelicama, Ćeklićima i ostalim plemenima. Mnogo kuća je opaljeno, te su familije mnoge bile primorate da gole, bose i gladne po pećinama prezime.
Među stanovništvom neprestano su Srbijanci širili najponižavajuće glasove o Crnogorcima koji se nalaze u Italiji, da bi na taj način ubijali svakome pomisao o bjegstvu. Čitava plemena po nekoliko mjeseca zatvarali su da ne smiju poći nigđe na pazaru, niti pak bolesnim da bi potražili ljekarsku pomoć, premda ljekarske pomoći narodu i nema već se bolesnici kod svojih kuća živi raspadaju. Nebrojeno familija ove godine nijesu imale sjemena niti tegleće marve i tako je mnogo zemlje ostalo neobrađeno. Mnogim ustašima a osobito njihovim vođama zemlja stoji ne urađena, jer je ne smije niko obrađivati.
Škole naročito po selima većinom uništene su, osobito unutrašnji namještaj vojska je pogorela, čak su to isto i u crkvama radili. Po narodu se kupi porez bajagi na izdržavanje opštinskih ustanova i žandarmerije, tako da su najsiromašnije davale odjednom po 15 dinara a na račun izdržavanja žandarmerije. U potonje vrijeme kojihima u pojedinoj opštini od 150- 200 žandarma; svaki stanovnik, odnosno, familija oklen im glave stoji morali su na narod nositi leb, meso i ostalo,zaogrijevdrvai.t.d. (ovaj su sistem upotrijebili od 1. januara ove godine).
U neprekidnim borbama naročito po Katunskoj nahiji i oko Nikšića čitavi bataljoni Srbijanaca uništavati su- a čitave jedinice zarobjene, razoružavate i često puta opet svučene i razoružavane puštene pod garancijom da više neće u borbu dolaziti. Naročito su puštati Maćedonci-Arbanasi i ostali iz raznih jugoslovenskih krajeva. Poslije mnogo poraza Srbijanskih trupa upotrijebili su način te su čitavo stanovništvo đe se vodi borba bez razlike pola i godine gonili pred sobom da bi se bolje zaštitili pred ustaškom vatrom (ustaničkom vatrom-Op. N.A).
Opis svih događaja t.j. borba u Crnoj Gori učinio sam i poslao Vladi na vrijeme te bi se podrobnosti borbe u njima mogle naći.
Rim, 8. juna 1920.
Krsto Popović, komandir
Komandant ustanika u Crnoj Gori«.
(Državni Arhiv Crne Gore, Fond izbjegličke Vlade, Ministarstvo spoljnih poslova 1920-1922, kutija br. 107 i Prof. dr Šerbo Rastoder, “Skrivana strana istorije…(1919-1929”, Tom III, Bar, 1997, str. 1556-1559).
