Sloboda govora, mišljenja i izražavanja osnovna su ljudska prava, pod uslovom da izraženo mišljenje ne spada u domen kritičkog. Ako se pak drznete i javnom kritikom ukažete na štetno djelovanje vladajuće klase i njima bliskih struktura, bićete označeni kao saradnici kriminalnih grupa, a u najgorem slučaju, tužilačka klasa će vas teretiti zbog verbalnog progona.
Dakle, lekcije kojima nas uči crnogorska praksa, posve su drugačije od svega što je lijepo posloženo u međunarodnim i domaćim propisima, te potvrđeno odlukama Evropskog suda za ljudska prava.
Targeterski lov na kritičku misao nije obilježio samo godinu za nama. Počeo je prije tri godine. Još od Vlade Zdravka Krivokapića, mediji, civilni sektor, građanski aktivisti i hrabri intelektualci, na udaru su kleronacionalističke elite.
Vlada Dritana Abazovića, istini za volju, najžustrije se obračunavala sa slobodnomislećim građanstvom, vidjevši u medijima krivce za sve i svašta – od vršnjačkog nasilja do loših izvještaja EK. Ekstremisti, plaćenici, branioci kriminala... samo su neki od termina korišćenih za target kritičara vlasti. Medijima se prijetilo gašenjem, napadani su najistaknutiji predstavnici civilnog sektora.
Propaganda usmjerena na gašenje Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, s ciljem ukidanja crnogorskog jezika nije jenjavala, a posljednjih dana dodatno je intenzivirana, propagandnim porukama srpskih i ovdašnjih kleronacionalista.
No, one koji srcem vjeruju u građanski, sekularni i antifašistički koncept države, fašistička ujdurma nikada neće uplašiti.Ono što suštinski zabrinjava, jeste selektivno postupanje pravosudnih institucija, kao odraz priklanjanja dominantno prisutnoj ideološkoj matrici.
Čak ni činjenica da su predstavnicima iste grupe medija, nakon svakog crtanja mete od strane Abazovića i njegovih ministara, upućivane jezive prijetnje, nije alarmirala sudsku granu vlasti.
Prijetnje silovanjem upućene urednici M portala Danici Nikolić, samo su vrh ledenog brijega. Nedostatak elemenata krivičnog djela ili izviđaj bez kraja - umjesto zaštite novinara i novinarki, podsticanje novih napada. Krajnji domet – najoštrije osude, kako ovdašnje javnosti, tako i međunarodnih partnera.
11Iz Ambasade EU pohvalili su napore Vlade u cilju jačanja nezavisnosti Javnog servisa, bez potrebe za dodatnom problematizacijom nebrojenih nezakonitosti u rukovođenju i radu. Javni servis je za Evropljane, reklo bi se, oličenje medijskog pluralizma, a BIRN koji besprizorno etiketira novinarke i građanske aktiviste i aktivistkinje, najkredibilniji izvor za učenje o medijskoj pismenosti.
Da je legalizacijom klerofašizma krug i zvanično obrnut, pokazuje slučaj sveštenika SPC Ognjena Femića. Rasistički i prijeteći tekst, prema ocjeni tužilaštva ne sadrži elemente bića krivičnog djela. Tekst „Ujedinjenje ili Ukrajinizacija“, objavljen na opskurnom proruskom portalu In4S, prepun ne samo anticrnogorskih, već i islamofobnih, tendencioznih i fašističkopropagandnih tvrdnji, za tužilaštvo je pamflet koji obiluje isključivo vrijednosnim sudovima, a ne opasnim, mrziteljskim rječnikom, od prvog do posljednjeg slova.
A kad Boban Batrićević napiše činjenično utemeljenu analizu, potkrijepljenu šovinističkim izjavama crkvenih velikodostojnika, riječ je o verbalnom deliktu.
Postavlja se pitanje – kako to da pravnička struka nije u stanju napraviti jasnu distinkciju između nepobitnih činjenica i gomile malicioznih stavova, kojima se negiraju nacije, te prijeti ukrajinskim scenarijom (etničkim čišćenjem) u slučaju odbijanja ujedinjenja sa Srbijom.
Na sceni je, očito, legalizacija fašizma sa predznakom klero, te gušenje antifašizma, kao društveno nepoželjnog vrijednosnog i ideološkog obrasca. I nova vladajuća struktura dobrim je dijelom produkt uticaja SPC, kojoj duguje zasluge za izlazak iz političke anonimnosti.
A dugovi se, odmah po izboru Vlade, dobrano vraćaju. Nezaobilazan element u priči o cenzuri, svakako je i politički revanšizam, ovih dana naročito vidljiv na primjeru Gradske televizije. Prva mjera nove uređivačke politike – ukidanje emisija tematski posvećenih borbi protiv elikosrpskog nacionalizma. Nije slučajnost, već nastavak prelivanja revanšističkih praksi državne vlasti na lokalni nivo.
No, uprkos sve nepovoljnijem ambijentu, vrijedi se boriti protiv promotera jednoumlja jednobraznosti. Pred vladajućom garniturom je jasan izbor – nastavak beskrupulozne konfrontacije sa kritičarima, ili savezništvo u stvaranju pravednijeg društva i stabilnih institucija.
Premda je prva opcija realniji scenario, borba za prevagom antifašističkih vrijednosti, nad mračnim fašističkim idejama ne smije stati.
