Od svih reakcija na podizanje spomenika Pavlu Đurišiću, čini mi se da posebnu pažnju zaslužuje tekst rektora UCG Vladimira Božovića. Istina, tekst nije potpisan njegovim imenom, no objavljen je na trovačnici IN4S, čiji je on osnivač i vlasnik.
Kako se Božović nikad nije ogradio od sadržaja te platforme za promociju mržnje niti demantovao svoj osnivački i vlasnički udio u njoj, nema nikakvih smetnji da ono što objavi IN4S smatramo intelektualnom svojinom Vladimira Božovića. Uostalom, djelovanje toga „medija“ dosljedno prati njegovu propagandnu strategiju o vektorima meke moći, izloženu 2015. godine.
83Elem, u propagandnome uratku „Udružena hajka protiv srpskog heroja: Spomenik Pavlu Đurišiću digao Crnu Goru na noge, montenegrinska elita u histeriji“ ocjenjuje se da je osuda podizanja spomenika Pavlu Đurišiću, najvećem zločincu s ovih prostora u Drugome svjetskome ratu, pokušaj da se Srbima zabrani pravo na istoriju i pravo na śećanje. U pitanju je, naravno, bezočna laž i bijedna propagandna strategija.
Javnost s pravom reaguje u cilju odbrane fundamentalnih vrijednosti istine i ljudskoga dostojanstva. Reagovanjem dijela javnosti teži se upravo suprotnom: brani se istinsko istorijsko śećanje i odbacuje lažno slavljenje onih koji su odgovorni za saradnju s fašistima, masovne zločine i pokolje. Dokazi za oboje su brojni.
Niko, recimo, ne dovodi u pitanje postojanje spomenika i parka u samom centru Podgorice posvećenog Karađorđu Petroviću, čovjeku koji je nakon 345 godina osmanskoga ropstva srpski narod podigao protiv dahija, što je kasnije imenovano Prvim srpskim ustankom, i zato kao simbol srpskih prava na spomenik, istoriju i śećanje danas gordo obitava posred Podgorice.
A nekoliko stotina metara dalje, niz Ulicu Marka Miljanova, nalazi se bista još jednoga srpskog velikana. Moša Pijade, čija bista krasi plato pred jednim od najljepših kvartova Podgorice od kojega put vodi ka Vili Gorica, simbol je srpske i jugoslovenske antifašističke borbe.
Dakle, u srcu glavnoga grada Crne Gore, eto dva dostojna reprezenta prava Srba na spomenik, istoriju i śećanje.
S Pavlom Đurišićem je, pak, drugačija situacija. On naime nije, kako to lažno tvrdi Vladimir Božović, „srpski junak“ nego crnogorski zlikovac, koljač, razbojnik i zastiđe prvoga ranga. Pavle Đurišić rođen je u Crnoj Gori kao etnički Crnogorac, čime je, na svu sreću po srpski i na nesreću po crnogorski narod, izbjegnuto da baci ljagu na slavnu srpsku istoriju.
Da ovo nijesu moje subjektivne ocjene, već na istorijskim izvorima zasnovani sudovi, potvrđuju dokumenti koje je u talijanskim arhivima svojevremeno pronašao najbolji poznavalac lika i nedjela Pavla Đurišića, crnogorski istoričar Radoje Pajović.
U izvještaju talijanskih obavještajaca o četvrtome susretu s Đurišićem od 12. 2. 1942. godine naglašava se da je Đurišić seljački sin koji je „uspio da završi školu ličnom zaslugom, kako bi stigao da pohađa ratnu školu. To je rezervisano za Crnogorce. Uspješna karijera u armiji rezervisana je samo za srpski elemenat, a on je u tome spriječen bio od Srba zato što je Crnogorac. On to neće nikad postići zato što nije ni srbofil ni jugoslovenofil.“
U izvještaju od 17. 2. 1942. godine načelnik talijanske divizije Venecija A. Simoneli dostavlja sumarni izvještaj Komandi trupa Crne Gore. Na osnovu dugotrajnog razgovora s Đurišićem Simoneli izvještava da je „Đurišićevo odbijanje da bude srbofil i jugoslavofil motivisano dijelom nacionalnim a dijelom ličnim karakterom. U prvom slučaju, on ne želi da ostane na rješenjima iz prošlosti zato što je za dvadeset godina jugoslovenske dominacije Crna Gora bila totalno zanemarena sa stanovišta izgradnje javnih objekata, tako i u pogledu izgradnje autocesta, željeznica itd.
U drugom slučaju, njegova antipatija prema jugoslovenskom kraljevstvu je zbog toga što je srpski element bio neprijateljski raspoložen prema hijerarhijskom napredovanju u vojsci mladića crnogorske nacionalnosti. On je morao lično da se bori protiv toga za vrijeme svoje kratke vojne karijere.“
Što nam ovi dokumenti pokazuju? To da je Pavle Đurišić kao jedno od najbesprizornijih zastiđa crnogorske istorije uvijek bio samo nečiji sluga. Na poziv komunista argatovao je u Trinaestojulskom ustanku da bi ubrzo uvidio da je unosnije da ga rentiraju Talijani. Pa je za potrebe velikosrpske ideologije, a po naređenju Draže Mihailovića, u genocidnome piru po śeveru Crne Gore, istoku Bosne i jugozapadu Srbije izvršio masovni pokolj oko 15000 muslimana, mahom civilnoga stanovništva – žena, đece i staraca. Da njegove krvave pohode protiv stanovništva odanoga antifašizmu sad ne kvantifikujemo.
Potom je služio i Njemcima (koji su ga za zasluge nagradili gvozdenim krstom), a istovremeno i Nediću i Draži. Početkom 1945. godine Draža ga se odrekao i proglasio ga izdajnikom, da bi od marta 1945. godine novoga pokrovitelja našao u kolaborantu Sekuli Drljeviću priključivši se njegovoj tzv. Crnogorskoj narodnoj vojsci, a pod suštinskim patronatom Anta Pavelića.
Đurišić je – prošavši sramni put četničkoga koljača i zločinca, naci-fašiste u teoriji i praksi te talijanskoga i njemačkoga kolaboranta – život okončao kao oficir izdajničke Crnogorske narodne vojske. Kao dio te vojske na samome kraju rata do Zidanoga mosta stigli su i bivši Đurišićevi četnici.
Zato kad danas Beogradska patrijaršija i dio funkcionera crnogorske vlasti odaju počast stradalima na Zidanome mostu, oni zapravo odaju pijetet ne zločinačkom četničkom pokretu, već razbojničkoj kvislinškoj bandi Sekule Drljevića pod imenom Crnogorska narodna vojska.
Da rezimiramo – jeste Pavle Đurišić počinio neviđena zvjerstva za interese genocidne velikosrpske ideologije, kao uostalom i mnogi Crnogorci prije i poslije njega, ali on nije srpski no crnogorski monstrum, zločinac i izdajnik i zato Crna Gora ne smije sebi dozvoliti da takvome krvoloku podiže spomenik.
No dok god su u crnogorskoj vlasti duhovni potomci i poklonici Pavla Đurišića, blazirana saopštenja premijera i njegovih koalicionih partnera samo su magla-rabota za anesteziranu javnost što joj perfidno treba nametnuti normalizaciju i kanonizaciju ideologije kojoj je služio Pavle Đurišić.
