„Kukala nam majka, šta ne nađe od naroda“ – tako su završili jednu od svojih „legendi“ poznati satiričari na DRS radio stanici 2017. godine u kojoj opozicione vođe, sa nevjericom, komentarišu rezutate izbora na kojima su pobijedili. Pomenuta „legenda“ je da postoje opozicinari koji znaju što se radi kada se dođe na vlast.
Da je narod zaista šokirao bivšu opoziciju, a sadašnju vlast, glasajući za nju na posljednjim parlamentarnim izborima najbolje govori činjenica da se danas, poslije skoro navršenih godinu od izbora, kreće praktično „Jovo nanovo“ u treći krug pregovora o sastavu vlade uz samo jedan novi princip u odnosu na prethodnu godinu koji glasi – bez funkcija nema dogovora! Rekao bih, konačno, „in medias res“!
Za vrijeme trajanja mandata sadašnja vlada, koju je izabrala ta ista većina poslije neviđene muke, je tokom samo pola godine toliko oguglala na napade iz sopstvenih redova da im više i ne pada na um da odgovaraju na međusobne optužbe, niti da se bakću tvitovima, dok se Premijeru neđe na vrhu jezika vrti jedno „I don't give a damn“.
Kako će ti isti pregovarači pogledati u oči jedni drugima i progutati sve one epitete koje tako nesebično međusobno razmjenjuju, ostaje da se vidi, dok je vrlo vjerovatno da će u tome imati pomoć onih istih neformalnih centara moći kao i prethodnog puta.
Valjda se neke stvari mnogo lakše svare kada imate podršku i opšte priznaje da to činite za zajedničku stvar koja je, vrlo vjerovatno usled novih odnosa snaga, takođe doživjela izmjene i dopune. Da li će se sve završiti bez gusala i novih izbora ostaje da se vidi, šanse da jedna uludo provedena godina za narod i državu ne dođe na naplatu je, rekao bih, jako mala.
Ako je „obični“ narod i mislio da tek tako može da se igra političkih igara sa vladinim i nevladnim sektorom i pri tome ih grdno stresira – jako se prevario
Međutim, ako već govorimo o stresu koji je narod priredio bivšoj vlasti smjenom, a novoj dovodeći ih u neugodnu situaciju da moraju da vladaju, što posebno kulminira ovih dana, treba reći da tu nije kraj priči. Tog 30. avgusta se desio jedva primjetan, ali ništa manje ozbiljan šok koji je pogodio direktno u srž biće NVO sektora, onog istog koji se tako nesebično borio za razvoj demokratskog društva.
Da je stvar ozbiljna vidjelo se već prvih mjeseci nove vlasti gdje pojedine NVO nijesu mogle da odmaknu dalje od 30. avgusta uporno pričajući samo o vladi DPS, da bi vremenom skoro potpuno utihnule te ponešto stidljivo tvitnule tek toliko da im profil ostane aktivan.
Tako je isplivala na površinu sva tragikomedija građanskog sektora, čast izuzecima, koji je, ispostavilo se na kraju, imao samo jednokratnu upotrebu o kojoj bi se dalo diskutovati. Kako god, svjedoci smo da se ozbiljan broj tih ljudi sada udomljava na raznim pozicijama u državnoj upravi, što bi dalo naslutiti da je neki plan ipak postajao, ili je, naprosto, NVO sektor ostao bez posla pa Vlada 'oće da im učini, što je bogme šok i po.
Ako je „obični“ narod i mislio da tek tako može da se igra političkih igara sa vladinim i nevladnim sektorom i pri tome ih grdno stresira – jako se prevario. Svaka cijena se plaća pa ili na mostu ili na ćupriji, mada meni lično najteže pada ona koju trenutno plaćamo na benzinskim pumpama.
Nije poenta akciza da pune budžet po svaku cijenu, niti državni aparat treba da se pretvori u tiranina koji svojom sebičnošću izjeda egzistenciju ljudi zbog kojih postoji, ali to je nešto do čega u ovom „istorijskom“ trenutku više nikome nije stalo. Civilnom sektoru, čast izuzecima, koji je ne tako davno junački podvikivao na vladu DPS što čine od nesrećnoga naroda, sada se otprilike samo fućka na cijelu stvar te su i oni došli na onu premijerovu – I don't give a damn!
Lično, bio bih mnogo srećniji da životni standard u Crnoj Gori bude tema sastanka parlamentarne većine u ponedeljak umjesto toga čija će zadnjica u koju fotelju. Kažem volio bih, iako znam da od toga nema ništa, jer u crnogorskom političkom univerzumu svaka priča pored one o foteljama je prosto izlišna.
