Kažu da laž može obići pola svijeta dok istina još obuva cipele. Kako smo mi po mnogo čemu mimo svijeta i ovo je kod nas suprotno - makar u ovom konkretnom slučaju.
Dok je Jakov još navlačio cipele da krene prema Japanu u prvu, nikada do sada realizovanu, istorijsku - je li ikog ovo snašlo osim mene - posjetu japanskom caru, ova loše skrojena laž nije ni uspjela da pošteno izađe iz zgrade Predsjedništva, a već je bila brutalno demantovana, sa sve dodatnim sadržajem (foto + video).
13Ali da se prvo malo vratimo unazad. Nećemo daleko - godinu, dvije. Milojko Spajić, naš aktuelni premijer, ako ste zaboravili tu činjenicu, u svom narativu stalno je pominjao Japan. Pokušao nas je zadiviti - većinu i jeste, da se ne lažemo - svojim znanjem japanskog jezika i onda nam na tečnom našem, maternjem (jer jezik je naša nacija), obećao nekoliko milijardi investicija iz Japana. Obećao i...
Hajde da budemo politički korektni i da to ne nazovemo lažavinom, već da kažemo da to obećanje još nije realizovano - kao ni mnoga druga velja brda. No, neka Milojkova obećanja lete svijetom dok mi polako navlačimo cipele istine.
U međuvremenu, njegov nekada najbolji drug iz apostolske vlade Zdravka — „kleknutog”, a sada ljuti protivnik, Jakov, odlučio je da pokaže malo diplomatske inicijative i na Milojkovom terenu pokuša ubrati neke političke poene. I, ne bi čak ovo ni sa stručne PR strane bilo loše - ovako na prvu izgleda sasvim pristojno osmišljeno.
Problem ovdje nije ni Japan, ni car, ni protokol. Problem je što se politika sve češće svodi na takmičenje ko će uvjerljivije izgovoriti nešto što svi znaju da nije tačno - i još očekivati aplauz
Nakon toliko neuspjelih obećanja i već poslovično formiranih karikatura „ko Milojko iz Japana“, ova inicijativa predsjednika i njegovog kabineta u startu je izgledala kao odlična. Pojaviće se na japanskom dvoru, pred jedinim carem na svijetu, slikaće se u toj palati koja je zapamtila vjekove, rukovaće se, pokloniti jedan drugome u znak poštovanja, popiti čaj i zaključiti da odnosi Crne Gore i Japana nikada nisu bili bolji.
Možda se čak, u trenucima opuštenosti i ophrvan emocijama, Jakov caru Naruhitu izvini i zbog toga što je, onomad, Aleksa Saičić nesportskim potezom pośekao japanskog samuraja.
U međuvremenu, dvije dame - Milena (bez titule) i Carica Masako - mogu razmijeniti mišljenja o trenutnoj situaciji u svijetu, o tome kako je potrebno uložiti više truda u edukaciju mladih i njihovu spoznaju o štetnosti brze hrane i na kraju se saglasiti da je japanska prepelica masu bolja tica od naše domaće kokoške iz Konektikata.
E, sve je moglo ovako lagano proći - bez skandala i bilo kakvih glamuroznih obećanja „ala Spajki“. Mogao je ostaviti utisak mladog, ali perspektivnog državnika, ozbiljnih namjera i manira... Sve je moglo - samo da Jakov nije Jakov i da prosto ne može bez onog svog manira zbog kojeg mu je popularnost u Crnoj Gori poput Donarumine u Bosni i Hercegovini.
Zašto, Jakove? Koja je to sila koja mora prije svake posjete nekoj od država natjerati kabinet da izda saopštenje koje počinje sa: „Prva istorijska posjeta predsjednika Crne Gore...“?
Zašto lagati kada nema potrebe za tim? Zašto lagati kada je dokazati da je laž, toliko lako da ne treba ni truda? Opozicija, konkretno DPS, sa zadovoljstvom je dočekala još jedan gaf - da ne kažem glupavu laž - predsjednika i sa neskrivenim zadovoljstvom javnosti prezentovala snimke i fotografije sa prve zvanične posjete tadašnjeg predsjednika Đukanovića japanskom caru.
Zašto, Jakove, kada nema potrebe i kada je toliko providno?
Ako baš imaš potrebu i moraš, i ako je jače od tebe, onda možeš da lažeš ženu kada te uhvati kako, recimo, na Instagramu gledaš neke lijepe tete, pa joj objašnjavaš kako ti je to poslovna obaveza - inače ti ne bi nikada. Lažeš, ako baš mora, i da si prošao kroz žuto na semaforu, lažeš kada brojiš štihove u firciku, lažeš za visinu, za veličinu...
Ali ne može, majku mu, da se laže za ono za šta svi znaju da nije istina i za šta postoji gomila snimaka i fotografija.
Ne možeš narodu da kažeš: „Vjerujete li meni ili svojim očima“. To se govori ženi u prvim godinama braka - kasnije oči znaju da „poplave“. Znaš o čemu ti govorim, zar ne?
Tako da, dok god si predsjednik Crne Gore - što po Ustavu znači svih građana - molim te prestani da...
…prestani da nas ubjeđuješ da smo kolektivno kratkovidi.
Jer problem ovdje nije ni Japan, ni car, ni protokol. Problem je što se politika sve češće svodi na takmičenje ko će uvjerljivije izgovoriti nešto što svi znaju da nije tačno - i još očekivati aplauz.
I tu dolazimo do najveće ironije: nije problem što ste pokušali da napišete istoriju - problem je što ste zaboravili da ona već postoji.
A istorija, za razliku od saopštenja, ima nezgodnu naviku da pamti, a zna i da zaboravi. Nebitno i nebitne.
