Pomirenje. Teško da se koja riječ toliko ogadila crnogorskom građanstvu, od 30. avgusta naovamo, kao ta.
Najviše, jer je u svoje političke svrhe koriste svi. Sadašnja vlast, nevladine organizacije i one organizacije koje u međuvremenu postaše vladine, četnici, građanisti, neutralni, popovi, i svi ostali redom.
Skoro da ne prođe dan, da barem neko od njih ne pomene pomirenje i kako je on poslat (od Boga) da pomiri građane Crne Gore nakon toliko godina ''bratomržnje'' kako je to volio da naziva njihov nekadašnji duhovni otac.
Pomirenje. Kako to lijepo zvuči.
Lijepo zvuči jer nam je vazda prva pomisao kad tu riječ čujemo - iz usta koje ne pripadaju nikome od gorepomenutih - nešto iskreno i čisto. Mene uvijek śeti na ono dječje mirenje malim prstom, vjerovatno jer je u tom dobu svako pomirenje 100% uspješno i dolazi iz srca.
Ovo političko "pomirenje" , koje je kao glavni cilj trenutnih vlastodržaca, ne sadrži ništa iskreno. Samo prazno ispiranje mozga narodu da se treba miriti. Kad mu svaki dan napominješ da se mora miriti on i sam umisli da je sa nekim u zavadi, iako možda nije.
Sumnjiv je taj plan za opštenarodno pomirenje. I pominjanje nekakve komisije za utvrđivanje činjenica, vjerovatno po srbijanskom receptu, da pomire četnike i partizane. Da pomire saradnike okupatora i zločince sa borcima za slobodu.
Zanimljiv koncept pomirenja. A ustvari - podmukao, jer u navedenom samo jedna strana dobija, dok se drugoj pljuje u lice, ili bolje reći - na kosti.
Zamislite da neko u Rusiji pomene da bi trebalo pomiriti pripadnike Crvene armije i one bjelogardejce koji se staviše na stranu Hitlera i zajedno sa vojskom mraka opsijedahu Staljingrad u kojem njihovi sunarodnici od gladi jedoše sopstvenu preminulu đecu.
Mislim da bi veoma brzo bio izopšten iz društva.
Ogromno poštovanje prema žrtvi sovjetske armije i naroda u borbi za slom nacizma je jedan od rijetkih pozitivnih segmenata koje baštini današnja Rusija.
Isto je tako nemoguće miriti nepomirljivo u Crnoj Gori.
,,Njih je zemlja pomirila”, rekao bi pokojni Miro Vicković i to je vrhunac pomirenja koji tu može biti.
Veći je problem tu povampirenje te ideologije koja je trebala da nestane zajedno sa tim ratom. Nema pomirenja ako je ona opet u jeku. Nema pomirenja ako nije zatražila oprost za svoje zločine.
Dvije i po decenije nakon završetka Drugog svjetskog rata prvi put je jedan njemački kancelar kročio nogom na tlo Poljske. Zemlje koja je veoma propatila u tih krvavih šest godina. Poljska je 1938. godine imala oko 34 miliona stanovnika, a iz rata je izašla sa 23 miliona. Stradalo je preko tri miliona Jevreja i više od dva miliona Poljaka. Ostalo su pripadnici drugih etničkih skupina i oni koji su Poljsku morali da napuste.
Ratne rane su bile još uvijek veoma svježe.
Vili Brant je riješio da svojoj zemlji i narodu povrati čast i ugled. I to u vremenu kada se još osjećao u vazduhu miris velikog rata i Holokausta.
Brant je pošao u Poljsku sa namjerom da potpiše Varšavski ugovor u kojem se demokratska Njemačka odriče teritorija koje je izgubila nakon Drugog svjetskog rata. Normalno da su Poljaci bili skeptični. Njemci su već jednom pogazili dogovor, onaj iz 1934. o nenapadanju. Brant je to odlično znao.
Toga istog dana riješio je da položi vijenac na spomenik posvećen Jevrejima čuvenog varšavskog geta. Položio vijenac i na zaprepašćenje svih kleknuo na taj hladni granitni pločnik, pognute glave.
To je prvi korak ka pomirenju. Pokajanje.
Brant je u Njemačkoj dočekan podijeljenih mišljenja. Nazivali su ga izdajnikom. Ali je on znao da to nije izdaja, već pravljenje temelja za modernu njemačku državu koja je danas prva evropska sila i kojoj više niko ne spočitava taj njen najmračniji period istorije.
Zbog toga je Branderburška kapija u Berlinu u noći 8. maja bila osvijetljena plavim svjetlom i ispisom Hvala! na četiri strana jezika. Njemačkom, engleskom, ruskom i francuskom. Hvala, jer ste nas oslobodili od nas samih.
Na Balkanu nema pomirenja dok ideologija koja je tvorila zločine ne klekne i ne zatraži oprost. Klekne pred spomenicima Zvicera, Šahovića, sandžačkih muslimana, Srebrenica i Račaka. Isto važi i za sve ostale zločinačke ideologije na Balkanu.
Načekaćemo se tih odvažnih sinova koji budu imali toliki karakter, hrabrost i kičmu da ponove djelo Vilija Branta, i operu čast svojih naroda i država.
Tek će onda i u Crnoj Gori biti moguće pomirenje.
Moći će i partizani i komite da nađu svoje mjesto u muzeju, a dok se to ne desi, lebdjeće nad našim glavama kao da se nikad nijesu završile '18 i '41.
Sudeći po vremenu kojem svjedočimo, i nema neke razlike.
