Projektna asistentkinja u Savezu slijepih, Anđela Dragović, žena je koja identitet gradi na snazi, empatiji i jasnoj svijesti o sebi i drugima. Iako je osoba oštećenog vida, to je samo jedan dio njenog iskustva - iskustva koje je oblikovalo njenu istrajnost, ali nikada nije ograničilo njene ambicije. Sentimentalna je, analitična i samokritična, sa izraženim osjećajem za ljepotu i detalje, što se vidi u načinu na koji pristupa poslu i životu.
Voli da kaže da je njeno putovanje kroz život počelo ranije (rođena u šestom mjesecu trudnoće) i od tada se ne boji nijednog izazova. Tokom školovanja susretala se sa brojnim preprekama u pristupu literaturi, ali je uprkos svemu uspješno koračala naprijed i postigla ciljeve.
Već osam godina radi u NVO sektoru, gdje je, kako kaže, profesionalno rasla i razvijala se. Danas je posvećena unapređenju položaja osoba oštećenog vida i stvaranju inkluzivnijeg društva. Timska je igračica, vjeruje u zajednički doprinos i u to da se najveći rezultati postižu zajedno.
Kao solista u orkestru Saveza slijepih, imala je priliku da pokaže ljubav prema muzici, koja je i dalje važan dio njenog bića. Odvajanje od kuće u ranim godinama donijelo joj je samostalnost, odgovornost i dodatnu sigurnost u sebe.
Rođena je 4. juna 1997. godine u Beranama. Osnovno i srednje obrazovanje završila je u Podgorici, u Resursnom centru za djecu i mlade, gdje je bila đak generacije i dobitnica diplome Luča. Obrazovanje nastavila je na Pravnom fakultetu Univerziteta Crne Gore, a planira master studije iz oblasti odnosa s javnošću.
Iskustvo u međunarodnom kontekstu sticala je na omladinskim razmjenama u Italiji i Hrvatskoj. U Savezu slijepih radi od maja 2017. godine koordinirajući aktivnosti u oblasti kulture, mladih i rodne ravnopravnosti.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Najviše mi nedostaje bezbrižnost i razigranost, kao i dani provedeni napolju sa bratom i drugarima. Odrasla sam u Beranama, okružena prirodom, i to smatram velikom prednošću, nečim što današnjoj djeci često nedostaje. Posebno mi je ostalo u sjećanju kako me brat uvijek uključivao u igre, prilagođavajući ih meni, što me učilo ravnopravnosti i pažnji.
Tada je sve bilo jednostavnije i iskrenije: dani su trajali duže, učili smo da volimo bez zadrške, da vjerujemo i da se radujemo malim stvarima. Zato se tom vremenu često vraćam sa nostalgijom. Najljepši dio tog doba jeste što nijesmo brinuli, odrasli su bili ti koji paze, štite i usmjeravaju, a mi smo bili tu da se igramo, rastemo i budemo djeca.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Najviše volim što samostalno odlučujem o svemu i što iskustvom i znanjem mogu da doprinesem društvu, posebno kada je riječ o pravima osoba sa invaliditetom. Odrastanje mi je donijelo osjećaj slobode, ali i odgovornosti - prema sebi i prema drugima.
Cijenim što mogu da biram na koji način provodim vrijeme, čemu da se posvetim i kako da oblikujem život. To, naravno, sa sobom nosi odgovornosti i obaveze, ali upravo ih takve odluke čine vrijednim i ispunjenim.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Imam veoma razvijene komunikacione vještine. Često sam bila sagovornik u intervjuima, a imala sam i izlaganja ili prezentacije na poslu. Međutim, nikada nisam bila „s druge strane“ - kao voditelj ili kreator vlastitog medijskog sadržaja. Voljela bih da te moje komunikacione sposobnosti dobiju priliku da se pretoče u emisiju ili podkast, jer bih na taj način mogla da spojim ono što me najviše inspiriše: dijalog, teme od društvenog značaja i emociju koju mogu da prenesem publici.
Iako takve formacije zahtijevaju ozbiljnost i pripremu, smatram da je važno dati lični pečat. Vjerujem da postoji širok spektar tema koje bih mogla da pokrijem, od umjetnosti do sporta, i da na taj način doprinesem društvenoj razmjeni i razmišljanju.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Težnja da sve bude savršeno. Želim da sve bude na svom mjestu, što me često iscrpljuje. Stvaram sebi tenziju kada nešto treba obaviti brzo, iako na kraju ispadne sve kako treba.
Trudim se da učim kako da usporim, da prihvatim da greška nije kraj svijeta i da shvatim da nije sve pod mojom kontrolom.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Najviše cijenim inteligenciju kod drugih. To ne znači da osoba mora biti fakultetski obrazovana, već da u razgovoru osjećam ravnotežu i dubinu razmišljanja.
Takođe, cijenim odgovornost, iskrenost i nesebičnost - prema sebi i prema drugima, u bilo kojem odnosu. Posebno poštujem ljude koji ostaju dosljedni sebi i one koji su spremni pomoći bez ličnih interesa, pokazujući to riječima i djelima.
Vjerujem da kroz ono što cijenimo kod drugih možemo učiti i sami postati bolji. Nastojim upijati najbolje osobine drugih i primjenjivati ih u svom ponašanju i odnosu prema ljudima.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
„Po mom planu“ - film koji spaja čvrstinu, snagu, emociju i polet, u kojem bi glumila Kira Najtli.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Velika sam pričalica, esteta, analitična, emotivna i uporna.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Kapreze salata. Jednostavna, a puna boja svježine i ukusa.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Voljela bih da mogu putovati kroz vrijeme. Vjerujem da bi bilo fascinantno iskustvo vidjeti različite epohe, učiti iz prošlosti i eventualno mijenjati ishod nekih događaja, makar u mislima. Ipak, uvijek bih se vraćala u sadašnji trenutak, jer on ima posebnu ljepotu.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Ako bih mogla da se zamijenim sa nekom ličnošću na jedan dan, stvarnom ili izmišljenom, vjerovatno bih izabrala nekoga ko je potpuno drugačiji od mene. Kroz život sam mnogo toga prolazila ranije od drugih i naučila da cijenim taj put, pa nisam sigurna da bih željela da budem neko drugi.
Ipak, voljela bih da nakratko osjetim kako razmišlja jedan umjetnik ili vrhunski sportista, da upoznam nove perspektive, kreativnu energiju ili adrenalin koji ih pokreće.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Nedjeljom poslijepodne volim da provodim vrijeme sa porodicom, uživam u dobroj knjizi ili u šetnji. Nedjelja je za mene dan za mali „reset“, sumiram proteklu sedmicu, pogledam film, pratim košarku i planiram aktivnosti za narednu sedmicu.
Trudim se da se koliko god mogu isključim od obaveza i planova na telefonu, kako bih zaista odmorila i napunila energiju.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- Teško mi je da izdvojim samo jednu pjesmu koja mi je uvijek na vrhu liste omiljenih. Volim Lionel Richie - „Hello“, jer je vrlo sentimentalna.
Osim toga, slušam rok i stranu muziku, ali i lijepe emotivne pjesme i balade, koje me inspirišu i bude različite emocije.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- „Tvrđava“ Meše Selimovića i “Katedrala na moru” Ildefonsa Falkonesa. Obje priče govore o ljubavi, dostojanstvu i snazi duha, i podsjećaju me koliko je važno ostati svoj, bez obzira na okolnosti.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Svaki grad ima priču, voljela bih da više putujem. Posebno bih željela posjetiti Sankt Petersburg, voljela bih da to bude za moj trideseti rođendan.
Takođe, Njujork je grad koji mi dugo stoji na listi želja i nadam se da ću ga uskoro imati priliku posjetiti.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Najmanje volim voz, prespor je i ne dopada mi se.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Misli i osjećanja obično dijelim sa majkom i prijateljicama. Smatram da je važno razgovarati o svemu što nas tišti, ali i o stvarima koje volimo i cijenimo.
Naravno, postoje i neke stvari koje zadržim za sebe dok ne procijenim da li je pravo vrijeme da ih podijelim s drugima.
Čemu se uvijek obradujete?
- Osmjehu, suncu, lijepom danu, bratancu Aleksandru, vremenu provedenom sa njim, i svim životnim uspjesima najbližih, pobjedama košarkaškog kluba Partizan.
Da li za nečim žalite?
- Ne žalim ni za čim, jer vjerujem da se sve dešava s razlogom i da postoje stvari na koje nisam mogla uticati. Iz različitih gubitaka nastojim da izvučem snagu, koliko god to ponekad bilo teško.
Vjerujem da sve ima svoj razlog i da bih, da se situacije ponove, opet postupila isto.
Bez čega ne možete?
- Fizički mogu bez svega, ali ne mogu bez porodice, prijatelja, muzike i dobre knjige. Kada mi je teško, muzika je uvijek uz mene, hrani me i znači mi. Taj prostor mi puni dušu, a svaki od ovih elemenata čini da ostanem povezana sa sobom, bez obzira na okolnosti.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Ne mogu da se sjetim kada sam se posljednji put izvinila, jer to zaista nije bilo skoro. Nemam problem da priznam kada pogriješim, dobro prihvatam kritike i učim iz grešaka.
Odrasla sam uz oca koji je vjerovao da je njegova ćerka najbolja i majku koja je uvijek smatrala da nešto može bolje - pa se trudim da pronađem balans, iako najčešće naginjem ka samokritičnosti.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Da su svi koje volim zdravi i srećni - i da mnogo putujem.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Najvjerovatnije oproštaji od najvažnijih ljudi koje sam izgubila. Smatram da su to najteži trenuci za svakoga, pa i za mene. Ta ljubav i njihovo prisustvo ne prestaju da postoje, ali nas takvi momenti zauvijek promijene. Bilo mi je izuzetno teško da se od njih oprostim.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Prvo bih bila šokirana, jer imam mnogo planova. A onda bih odmah isplanirala put oko svijeta za 12 sedmica - sa porodicom i prijateljima. Učinila bih sve da mi je dobro, da sam srećna i da tako odem.
Kako biste voljeli da umrete?
- U snu, bezbolno i odmah - ako tako mora.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- Stih Aleksandra Puškina:
„Ko ptica slobodna je mladost.
Ko može ljubav još da sputa?
Svakom se redom daje radost,
Ne biva ništa po dva puta.“
