Trinaesti jul je vrijednosni kod Crne Gore. To je datum u kojem se susreću dva temeljna značenja naše državnosti: 13. jul 1878. godine, kada je Crna Gora na Berlinskom kongresu međunarodno priznata kao nezavisna država, i 13. jul 1941. godine, kada je Crna Gora ustala protiv fašističke okupacije. Jedan 13. jul upisao nas je na mapu država. Drugi je pokazao kakva država želimo da budemo.
Tako je 13. jul za nas Crnogorce postao zavjet. Zavjet da se sloboda ne prima kao poklon, nego osvaja kao moralna odluka. Zavjet da se pred silom ne savija kičma. Zavjet da postoje trenuci kada čovjek mora odabrati žrtvu naspram konformizma, integritet naspram pognute glave, ideju naspram vlastitog života.
To je bila najteža odluka koju jedna generacija može donijeti. Ne odluka između dvije političke opcije. Ne odluka između dva interesa. Nego odluka između života u pokornosti i smrti u dostojanstvu. Između tišine koja čuva komfor i pobune koja čuva obraz. Između toga da se preživi bilo kako i toga da se živi uspravno.
I zato se ove godine, dok budemo polagali vijence i po milioniti put svodili priču o 13. julu na protokolarni kliše, moramo zaustaviti pred jednim jednostavnim, ali neumoljivim pitanjem: imamo li mi išta od toga danas? Kao ljudi. Kao društvo. Kao narod.
Hoćemo li ove godine, konačno, pogledati sebe u oči i pitati: šta nam je danas zajedničko sa ustanicima?
Ove godine, možda više nego ikad, pitanje nije šta ćemo mi reći o 13. julu. Pitanje je šta će 13. jul reći o nama
Jer nije dovoljno voljeti 13. jul u prošlosti. Lako je poštovati mrtve heroje. Lako je slaviti hrabrost kada od nas ne traži ništa. Lako je izgovarati velike riječi o slobodi kada je ona već izborena tuđom žrtvom. Pravo pitanje je da li bismo danas, u okolnostima našeg vremena, prepoznali istu onu opasnost protiv koje su oni ustali? Da li bismo je nazvali pravim imenom? I da li bismo joj se suprotstavili?
A opasnost je tu. Svakodnevno nas izaziva i testira.
Danas ne branimo jednu veliku frontovsku liniju. Danas branimo jednu po jednu tvrđavu: jedan spomenik, jednu ulicu, jednu biblioteku, jedno ime, jednu knjigu, jednu istorijsku činjenicu, jednu antifašističku biografiju, jednu državnu nagradu. Branimo simbole jer znamo da oni nijesu samo simboli. Ko izbriše ime, sjutra će izbrisati ideju. Ko relativizuje zločin, sjutra će relativizovati žrtvu. Ko prekroji istoriju, sjutra će prekrojiti identitet.
Zato danas možemo reći da smo pod ofanzivom ideoloških potomaka onih protiv kojih je 13. jul ustao. Ne spolja, ne iz nekog dalekog centra moći, nego iznutra: od institucija sopstvene države, od dijela sopstvenog društva, od onih koji državne resurse koriste da bi potkopavali vrijednosti na kojima ta država počiva.
U 21. vijeku, u predvorju Evropske unije, dok se zaklinjemo u evropske standarde, nikada od Drugog svjetskog rata revizionističke i antievropske ideje nijesu djelovale vitalnije, organizovanije i drskije u javnom prostoru Crne Gore. One više ne dolaze samo u obliku nostalgije po vašarima i guslarskim večerima. One imaju svoje titule, funkcije, odbore, savjete, skupštinske govornice, podmlatke, spomenike, medije i budžete.
Antifašizam se danas ne artikuliše kroz partizanski pokret, jer ovo nije 1941. godina. Današnji antifašisti nijesu partizani. Ali jesu nasljednici njihove ideje. Oni tu ideju moraju prevesti na jezik vremena u kojem živimo: na jezik građanske hrabrosti, institucionalne odgovornosti, otpora revizionizmu, zaštite javnog interesa, odbrane sekularne i građanske države, kulture sjećanja i elementarnog ljudskog dostojanstva.
Na suprotnoj strani, međutim, stvar je mnogo jasnija. Tamo se četništvo ne pojavljuje samo kao istorijska sjenka. Ono se pojavljuje kao politički fenomen. Kao mreža. Kao ideologija. Kao potreba da se Crna Gora stalno vraća u tuđe mitove, tuđe poraze i tuđe projekte. Kao uporna politika krvi i tla, samo upakovana u novokomponovani evropski rječnik.
Zanimljivo je da ljude sa tog ideološkog spektra vlast u Crnoj Gori često prividno „omekša“. Ona ih naizgled pacifikuje, učini ih svečanijim, umivenijim, institucionalno prihvatljivijim. I sistem blizak Miloševiću je 1997. godine radikalno zaokrenuo svoju ideološko vrijednosnu matricu. Danas Andrija Mandić i njegova politička struktura ponavljaju sličnu predstavu u novokomponovanom evropskom transu.
Ali ostaje pitanje: da li se na nivou vrijednosti išta zaista promijeni u toj navodnoj revoluciji svijesti crnogorskih političara?
Dok predsjednik Skupštine maše evropskim zastavama, ljudi trećeg ešalona ispod njegovog političkog šinjela nastavljaju izvornu, autentičnu ideju te politike: mitove, revizionizam, prepravljanje antifašističke tradicije i poništavanje simbola građanske Crne Gore. Na vrhu Evropa, u podnožju ideološki mrak. Na fasadi pomirenje, u temelju stari projekat.
21Zato pokušaj brisanja imena Radosava Ljumovića nije administrativno pitanje. Nije pitanje naziva jedne biblioteke. Ni pitanje lokalne odluke. To je pitanje da li jedna zajednica još uvijek zna ko su joj moralni preci. Da li razumije da se antifašističke ikone ne skidaju sa zidova kao dotrajale table. Da se istorija ne mijenja prostom većinom. Da se kultura ne uređuje osvetnički. I da se 13. jul ne može slaviti ujutro, a njegovi simboli brisati popodne.
Posebno je porazno kada se sve to dešava samo nekoliko dana uoči dodjele Trinaestojulske nagrade. Kada član žirija za najviše državno priznanje učestvuje u odluci koja udara na ime antifašističke ikone, onda više ne govorimo samo o ideologiji. Govorimo o temeljnom vrijednosnom slomu. Govorimo o tome da institucije koje bi morale čuvati smisao 13. jula postaju mjesta njegove kompromitacije.
Jer Trinaestojulska nagrada nosi ime datuma na kojem počiva moralna vertikala Crne Gore. I zato nije najvažnije kome će pripasti 14 i po hiljada, status ili svečani aplauz. Najvažnije je da li ta nagrada još služi svojoj misiji: promociji slobode, antifašizma, građanske hrabrosti i onog najrjeđeg oblika dostojanstva - spremnosti da se kaže „ne“ onda kada je najlakše ćutati.
Prošle godine taj smisao nije spasila institucija. Spasio ga je gest.
Miloš Karadaglić je odbijanjem Trinaestojulske nagrade uradio ono što se od istinske elite očekuje: pokazao je da priznanje ne vrijedi ništa ako se prima po cijenu ćutanja. Njegov gest je bio munja u javnom prostoru. Baš kao što se 13. jula 1941. ustanak, bez društvenih mreža, portala i kamera, za samo nekoliko dana proširio Crnom Gorom, tako je i Karadaglićev gest u trenu promijenio atmosferu. Pokazao je da simboli nijesu mrtvi ako postoje ljudi spremni da ih odbrane vlastitim odricanjem.
Takvi gestovi obnavljaju društvo. Oni nas inspirišu, ujedine, ohrabre i učine boljima. Oni pokažu da elita nije ona koja sjedi u prvim redovima, nego ona koja zna kada treba ustati. Da patriotizam nije poza, nego cijena. Da dostojanstvo nije riječ, nego postupak.
I zato 13. jul koji nam stiže, kao i mnogi prije njega, traži nove heroje. Heroje u institucijama, umjetnosti, nauci, kulturi, medijima, politici i svakodnevnom životu, imaju hrabrosti da izaberu princip umjesto pogodnosti. Da odbiju poniženje čak i kada dolazi upakovano kao priznanje. Da ne pristanu na društveni komfor ako je cijena tog komfora izdaja vrijednosti.
Imamo li i ove godine novog Karadaglića?
Ako ga imamo, to će značiti da 13. jul nije samo godišnjica, nego kontinuitet jedne superiorne ideje. Da antifašizam u Crnoj Gori nije muzejski eksponat, nego živa odluka. Da u ovom društvu još postoje ljudi koji razumiju da se država ne brani samo granicama, nego i obrazom.
Ako ga, ipak, nemamo, onda moramo priznati bolniju istinu: da je naša lojalnost antifašizmu često samo trenutni refleks. Sporadični bljesak. Emocionalni trzaj. Reakcija na skandal, a ne čvrsta društvena vrijednosna odluka.
A Crna Gora ne može živjeti od bljeskova. Države se ne čuvaju povremenim izlivima dostojanstva. One se čuvaju svakodnevnom, upornom, tvrdoglavom odlukom da se ne pristane na laž.
Zato, dok čekamo (skandalozno kasno, dok pišem ove redove još uvijek u neznanju) ko će ove godine ponijeti najveće državno priznanje, u vazduhu lebde imena onih koji su već položili ispit pred 13. julom: Radosav Ljumović, Budo Tomović, Radoje Dakić, Miloš Karadaglić. Iza svakog od tih imena stoji pitanje upućeno nama, današnjima: jeste li dostojni onoga što slavite?
Crnogorska javnost čeka da vidi hoće li elita nastaviti utabanim putem komfora ili će nas i ove godine neko iznenaditi slobodom. Hoće li se pojaviti čovjek koji će razumjeti da je ponekad najveće priznanje upravo ono koje odbiješ. Hoće li se pojaviti gest koji će nas podsjetiti da 13. jul nije prošao, nego nas i dalje posmatra.
A ove godine, možda više nego ikad, pitanje nije šta ćemo mi reći o 13. julu. Pitanje je šta će 13. jul reći o nama.
