Nemojte mi reći da ste zaboravili onu lijepu podgoričku kristalnu noć kada su se, prvi put, ujedinili policajci, navijači, huligani, uličari i nešto đečurlije zbunjene lošim vaspitanjem, da zajedničkim snagama proćeraju Turke iz Podgorice i, ako je moguće, ponekog od njih i: "ubij, zakolji – da Turčin ne postoji".
Ako ovo nijeste zaboravili, onda se odlično sjećate i razloga zbog kojeg su se Podgorica i Podgoričani tih dana svijetu predstavili kao zaostali balkanski fašisti.
Ovako bješe. Dvojica Azerbejdžanaca, kojima je naša „visprena“ i za spin uvijek spremna policija odmah 'uručila' turske pasoše, potukla su se sa drugom grupom u jednoj kafani na (u) Zabjelu i neko je to snimio telefonom. Na snimku se ne vidi koje su nacionalnosti učesnici, kao ni to šta drže u rukama. Pivo ili nož? No, da mi ne bismo morali da razmišljamo, tu je bila policija, koja je baš za taj slučaj očistila zamagljene naočare i objasnila nam šta zapravo vidimo.
To su vam, naaaarodeee moooj, dvojica Turaka koji pokušavaju nožem – ogromnim nožem koji neodoljivo podsjeća na osmanski jatagan – da zakolju naše, poslovično nedužne, mirne građane.
E, neće meni Turčin ponovo klati nedužne građane po Podgorici, ja ti garant. U boj, braćo!
Ovako je te noći pomislio prosječno zamagljeni Podgoričanin. Ulje se zapalilo, a kada ono gori, uvijek se neko nađe da dolije malo vode na njega. Mediji i političari, naravno. Pa smo te noći slušali i čitali kako niko više neće ubijati Crnogorce po Crnoj Gori, niti silovati njihove sestre i ćerke. Zamislite te monstruozne laži koje su samo tokom par sati od jedne zamagljene flaše piva prerasle u silovanja najači.
Sjetimo se i pomirljivog i demokratskog posta Borisa Bogdanovića te noći: „Policija je privela više od četrdeset državljana Turske. Štitimo našu zemlju. Štitimo svaki dom. Bez kompromisa u odbrani bezbjednosti građana.”
Epilog svega znate: kordon demokratske policije obezbjeđuje i predvodi kolonu huligana pod maskama koji, sa palicama u rukama, demokratski uzvikuju „ubij, zakolji, da Turčin ne postoji!“
Inače, osim u Srbiji, gdje regularna policija obezbjeđuje huligane i kriminalce, ono što smo gledali u Podgorici te noći vjerovatno je jedini takav primjer u Evropi.
Na kraju se ispostavilo da Turaka nije ni bilo. Nije bilo ni turskog noža, ni turskog napada, niti bilo čega osim dobro osmišljene laži koja, pukom srećom, toga puta nije proizvela još veću tragediju.
Tada sam, zastiđen ponašanjem sugrađana željnih tuđe krvi, napisao kolumnu pod naslovom „I ja sam danas Turčin!“
96Nego, vratimo se tragediji koja se te noći nije dogodila, ali se prije nekoliko dana desila u Danilovgradu.
Ovoga puta sve je jasno. Nema lutanja i podmetanja oko nacionalnosti počinioca, nema dileme oko oružja i, na našu veliku žalost, nema dileme ni oko crnog epiloga.
Samo što se sada građani nijesu „spontano“ organizovali i zatražili da se svi Rusi protjeraju iz Crne Gore. Vlada nije, kao u slučaju sa Zabjela, istoga trena ukinula bezvizni režim građanima Rusije.
Ovoga puta nije bilo ničega sličnog. I dobro je što nije, jer kolektivna osveta nikada nije pravda. Ali je vrijedno zapitati se zašto je tada jedna kafanska tuča bila dovoljna za pogrom, a sada jedan stvarni zločin nije dovoljan ni za ostavku.
Odgovor nije teško pronaći - onima koji kreiraju javnu sliku i politiku nije bilo u interesu da ovoga puta upale masu. Da zaštite svaki dom. Umjesto potrage za kolektivnim krivcem, slušamo međusobna čestitanja predstavnika institucija – kako su savršeno obavili posao i kako ga niko prije njih nije mogao, niti umio obaviti bolje.
Logično je zato postaviti nekoliko pitanja.
Prvo - kako se i na osnovu čije procjene stranom državljaninu, o kojem kao država nemamo gotovo nikakve informacije osim onih iz pasoša, dozvoljava da koristi vatreno oružje na poligonu za obuku?
Drugo - u čemu se sastoji ta spektakularna zasluga policije u hvatanju osumnjičenog kada je on, nakon počinjenog zločina, bez ikakvih problema stigao iz Danilovgrada do Podgorice, unajmio taksi i odvezao se čak do Herceg Novog, a da ga niko nije zaustavio?
Sjetite se kako je počinilac potonjeg masakra na Cetinju satima hodao gradom, pucao i ubijao, a da ga niko nije spriječio. Jer je, izgleda, i tada bilo važnije ko će se prvi pojaviti pred kamerama, ko će sastaviti saopštenje i ko će sačuvati fotelju, nego ko će sačuvati ljudski život.
Treće - građani Herceg Novog javno, pred kamerama, svjedoče da su oni policiji javili gdje se osumnjičeni nalazi. Dakle, ako je to tačno policija nije znala gdje se nalazi, kuda se kreće, s kim se kreće, gdje se uputio, niti šta namjerava da uradi sa dva pištolja i više stotina metaka.
Treba li sada ti isti građani Herceg Novog da sazovu konferenciju za medije i jedni drugima javno čestitaju na fantastično obavljenom poslu?
Četvrto - šta konkretno treba da se dogodi u Crnoj Gori, koliko ljudi treba da pogine, koliko njih treba da bude ubijeno i kolikoj masi treba pomutiti um i programirati je za nasilje, pa da neko – bilo ko – osjeti makar trunku odgovornosti i podnese ostavku?
Mi ne liječimo uzroke, već šminkamo posljedice
I posljednje. Zašto Vlada Crne Gore nije proglasila dane žalosti u aprilu, kada su u Podgorici ubijena trojica momaka iz Rožaja i Novog Pazara. Đe se nalazi taj kantar na kojem se vaga da li je nešto za nacionalnu žalost ili ne.
Kada već ljudske empatije nema, moglo bi biti barem političke odgovornosti.
Ali je nema. U Crnoj Gori odgovornost je postala drevni običaj nekog drugog naroda. Kod nas se funkcija ne napušta ni kada se pogriješi, ni kada se zakasni, ni kada sistem zakaže, ni kada ljudi poginu. Kod nas se, nakon svake tragedije, samo pojača obezbjeđenje oko ministarske fotelje.
To je možda i najpreciznija dijagnoza ovog društva. Mi ne liječimo uzroke, već šminkamo posljedice. Ne sprečavamo zločine, već poslije njih organizujemo konferencije. Ne preispitujemo institucije, već im čestitamo. Ne tražimo odgovornost, već kolektivnog neprijatelja. A kada neprijatelja nema, mi ga izmislimo, damo mu naciju, vjeru, kapu i ime, pa ga predamo masi da na njemu vježba patriotizam.
Srbi nisu genocidan narod zato što su pojedini pripadnici tog naroda osuđeni za genocid. I ne moraju, svaki put kada neko pomene Ratka Mladića i zločine za koje je osuđen, skakati u vatru da odbrane vaskoliko srpstvo. Nije optužen narod – optužen je i osuđen pojedinac koji je počinio zločin i tačka.
Krivica ima ime i prezime. Odgovornost bi, takođe, morala da ih ima
Baš kao što je za zločin u Danilovgradu odgovoran njegov počinilac, a ne svaki Rus koji živi u Crnoj Gori ili u nju dođe.
Isto tako su i oni „Turci“, koji na kraju ne bjehu ni Turci ni krivi, bili pojedinci. Čak i da su bili turski državljani i čak i da su bili krivi, ne bi zbog njih bila kriva cijela Turska, niti turski narod.
Krivica ima ime i prezime.
Odgovornost bi, takođe, morala da ih ima.
Ne postoji krivično djelo koje se može pripisati čitavom narodu, ali postoji društvena bolest koja može zahvatiti gotovo čitavo društvo. Njeni simptomi su dobro poznati: selektivna empatija, programirana mržnja, kolektivna krivica, neodgovorne institucije i mediji koji svakog jutra građanima serviraju novu metu.
Jednoga dana to su Turci. Drugoga Bošnjaci. Trećega Hrvati, Albanci, Crnogorci, Srbi, Rusi, Ukrajinci, muslimani, ateisti, komite, četnici, izdajnici, patriote, „drugosrbijanci“, „dukljani“ ili ko se već toga jutra zatekne na naslovnoj strani.
Mijenjaju se samo imena neprijatelja. Mehanizam ostaje isti.
Mi smo i dalje društvo podanika, a ne građana
Mediji decenijama siju mržnju i truju građane, dajući im imaginarne mete na koje treba da pucaju. Političari te mete pažljivo biraju - na neke je poželjno nasrnuti, dok se druge ne smiju ni pogledati poprijeko jer su „naša slovenska braća“, biračko tijelo, koalicioni partneri ili korisni čuvari nečije fotelje.
Tako smo izgradili društvo koje ne pita šta je neko uradio, već kako se zove. Ne pita je li kriv, već kojoj naciji pripada. Ne sudi djelu, već prezimenu, vjeri, naglasku, zastavi i kapi koju nosi.
Tek onoga dana kada shvatimo da je svaki čovjek tvorac sopstvenih postupaka i da samo on može odgovarati za svoja djela, počećemo da se prema ljudima odnosimo kao prema ljudima. Nećemo najprije gledati imaju li šubaru, kokardu, turban ili crvenu kravatu da bismo odlučili treba li da ih volimo ili mrzimo.
Ali mi još nijesmo stigli dotle.
Mi smo i dalje društvo podanika, a ne građana. Građanin pita, zahtijeva i poziva na odgovornost. Podanik ćuti pred vlašću, a viče na slabijeg. Građanin traži da institucije rade svoj posao. Podanik traži Turčina, Srbina, Bošnjaka, Rusa ili Hrvata na kojem će liječiti sopstveni kukavičluk.
Zato ovdje niko ne podnosi ostavku. Ostavka je čin odgovornog pojedinca, a mi uporno gradimo kolektive u kojima se krivica razvodni toliko da na kraju niko nije kriv.
Policija nije kriva jer je „učinila sve što je mogla“. Ministar nije kriv jer „nije mogao znati“. Vlada nije kriva jer „nije nadležna“. Mediji nijesu krivi jer su „samo prenijeli“. Građani nijesu krivi jer ih je „ponijela atmosfera“.
I tako smo dobili savršen zločin. Mrtvih ima, odgovornih nema.
Poslije svake tragedije pravimo se da je riječ o izolovanom slučaju. Poslije svakog masakra obećavamo analize, komisije i odlučan odgovor države. A onda sačekamo da se kamere ugase, sahrane završe i porodice ostanu same sa svojom nesrećom. Do sljedećeg puta.
Jer zločini se u bolesnom društvu ne ponavljaju zato što ono ništa nije naučilo. Ponavljaju se zato što je naučilo da za njih niko neće odgovarati.
Dok god nam je nacionalnost počinioca važnija od propusta institucija, a nacionalnost žrtve važnija od njenog života, mi nijesmo građansko društvo. Mi smo samo gomila, spremna da na znak potrči za prvom metom koju joj pokažu političari, policija ili mediji.
Zato sam tada bio Turčin.
I danas sam Turčin.
Biću i Rus kada budu tražili da zbog jednog ubice mrzimo sve Ruse. Biću Srbin kada zločine pojedinca budu pripisivali čitavom srpskom narodu. Biću Bošnjak, Albanac, Hrvat, Ukrajinac ili bilo ko drugi koga ova bolesna čaršija izabere za dežurnog krivca.
Ne zato što mislim da zločince treba braniti, već zato što odbijam da prihvatim da se zločin jednog čovjeka liječi mržnjom prema čitavom narodu. I zato je što je svaka selektivnost u ovom djelu čisti i nepatvoreni rasizam.
I zato što znam da društvo koje danas pali tuđu prodavnicu, sjutra neće imati nikakav problem da zapali moju kuću. Potrebno je samo da mu neko objasni da sam neprijatelj.
Pa da se citiram: „E, pa bujrum, o čemu god da se radi. Mi koji imamo još nešto vaspitanja i ponosa u sebi stiđećemo se za vas, kao što nas je bilo stid i kada ste slali vojnike na Dubrovnik i Sarajevo. Mi ćemo se crvenjeti, a vi gledajte da iz ovih polomljenih i zapaljenih turskih restorana, prodavnica i servisa zakučite poneki frižider, televizor ili šporet. K’o onomad iz Konavala!”
Jer u zemlji u kojoj niko ne odgovara za mrtve uvijek će se naći neko ko će biti kriv samo zato što je živ.
Ja sam, zato, i dalje Turčin. Amin!
