Prvi je izgovoren u Pivskom manastiru, nad pomenom „novopredstavljenom slugi Božjem generalu Ratku Mladiću", i u njemu mitropolit Metodije objašnjava da je narod u pokojniku prepoznao „svete odlike svetih srpskih ratnika i vitezova".
Drugi je objavljen prvog septembra, potpisan „sa trona i od ćivota Svetog Petra Cetinjskog", i u njemu mitropolit Joanikije, povodom početka školske godine, objašnjava roditeljima i đeci što je vaspitanje. Uobičajeno je da se ovakvi tekstovi čitaju odvojeno, prvi kao skandal, drugi kao prigodna čestitka. Vrijedi ih pročitati zajedno, jer tek zajedno kazuju ono što svaki ponaosob prećutkuje.
Joanikijeva poruka je pažljivo građena i zaslužuje da bude pročitana kao takva. Počinje odjećom, obućom i školskim priborom, uzbuđenjem pred susret s drugarima, strahom od nepoznatog. Tom se pastoralnom uvertirom uspostavlja glas koji govori kao roditelj, a ne kao institucija, i time unaprijed osigurava da sve što uslijedi bude primljeno kao briga. A ono što slijedi jeste zapravo program.
99Prvo dolazi pozivanje na autoritet. U ovom slučaju, upotrijebljen je Amfilohije okarakterisan kao „jedan od najobrazovanijih ljudi našeg vremena" i „doživotni vaspitač ljudskih duša". Tekst se time smješta u kontinuitet, ne u trenutak, i poručuje da ono što će biti rečeno nije mišljenje jednog mitropolita nego nasljeđe jednog projekta.
Zatim dolazi definicija. Dijete „se ne rađa kao prazna tabla, već kao bogolika ličnost", a obrazovanje je, preko stare igre riječima obraz i obrazovanje, „očuvanje obraza Božijeg u čovjeku". Trop je star koliko i crkveno tumačenje pedagogije i u propovijedi bi bio sasvim na mjestu. Samo što ovo nije propovijed jer se mitropolit SPC izričito obraća vaspitačima, učiteljima i profesorima, dakle zapošljenima u javnim ustanovama sekularne države, i opisuje im svrhu njihovog posla. Država kojoj te ustanove pripadaju u tekstu ne postoji. Crna Gora se u poruci, dakle, ne pominje nijednom.
Tek tada stiže rečenica zbog koje je tekst napisan. Mitropolit prvo hvali učenje stranih jezika i kultura, jer se tako „učimo da prihvatamo i poštujemo drugog i drugačijeg", da bi odmah nastavio: „Da bismo bili sposobni za to, moramo na prvom mjestu izučavati svoje.
Prije svega, naša najsvetija dužnost je da čuvamo i njegujemo srpski jezik i ćirilično pismo." Drugi i drugačiji, dakle, pominju se samo zato da bi se preko njih stiglo do svojeg, a „svoje“ ima samo jedno ime. Sad obratimo pažnju kako je to ime uvedeno. Mitropolit niđe ne kaže „vi ste Srbi“. Kaže „naša dužnost", „svoje", „naši slavni preci", i pušta da čitalac sam popuni ko su ti „mi". Na taj način svako dijete kojem je poruka upućena, a upućena je svima, ne biva pozvano da se izjasni, nego je već unaprijed ubrojano u one kojima je srpski jezik svetinja. Nije mu, dakle, ostavljeno ni da pristane, već mu je samo ostavljeno da se, ako želi, izuzme.
A za slučaj da se izuzme, ubrojaće se u otpadnike jer je sljedeći pasus prijetnja, formulisana kao pijetet: „Odreknemo li se srpskog jezika i ćirilice, odrekli smo se i svojih slavnih predaka“. Đetetu se, dakle, prvog dana škole, nudi binarna ucjena u kojoj je na jednoj strani jezik mitropolita, a na drugoj izdaja mrtvih. Nema treće mogućnosti, nema đeteta koje bi moglo govoriti recimo crnogorski, a voljeti pretke. Cijela ideologija predata je u obliku porodične pobožnosti, što je i jedini oblik u kojem se đetetu može predati.
Sve to potpisano je s cetinjskog trona i ćivota crnogorskog svetitelja, u tekstu u kojem je Crna Gora odsutna.
Sad se vratimo na početak, jer Joanikije nam je sam dao kriterijum. Dijete, kaže, treba vaspitati „na zdravim i blagoslovenim temeljima", jer u suprotnom njegovi talenti „mogu lako da postanu destruktivni – da se okrenu protiv njega samoga i protiv cijele zajednice". Nekoliko dana prije nego što je to napisano, sveštenik iste crkve, u istoj zemlji, ponudio je đeci uzor kad je čovjeka pravosnažno osuđenog za genocid, proglasio velikanom i svetim vitezom. Budući da se neko iz crkve nije oglasio tim povodom, onda se s punim pravom može tumačiti kao primjena vaspitnog programa iz Joanikijeve poruke. Temelj je isti, samo je u Pivi izgovoren bez obuće i školskog pribora.
Sad da vidimo šta se zatiče kad ta ista đeca i studenti kojima se Joanikije obratio dođu u školu. Nijedan nastavnik u Crnoj Gori ne smije pred razredom reći da je Ratko Mladić velikan u kojem je narod prepoznao svete odlike vitezova, jer je veličanje osuđenog ratnog zločinca krivično djelo, i za to bi odgovarao. Nijedan nastavnik ne smije đeci reći da im je najsvetija dužnost srpski jezik i ćirilica, jer bi prekršio Ustav koji propisuje službeni jezik i ravnopravnost pisama, i za to bi odgovarao.
Ono što je nastavniku zabranjeno zakonom, dvojici vladika je u istoj sedmici dozvoljeno u ime vjere, s tim što oni, za razliku od nastavnika, ne govore jednom razredu nego svima, i ne govore kao službenici nego kao oni koji službenicima tumače svrhu njihovog posla. Zaključak se sam nameće, naša država štiti đecu od učitelja koji ne smiju reći ono što crkva govori, ali ne i od crkve. Standard, dakle, postoji, samo se primjenjuje na slabijeg.
Predśednik države je, u istoj sedmici, reagovao. Povodom saučešća porodici Mladić predśednika Skupštine, koje je zaprijetilo da ugrozi evropski put Crne Gore, s pravom je i jasno poručio da Mladićeva krivica „nije pitanje političkog stava, već činjenica utvrđena pravosnažnom presudom". Na vladiku koji je tu presudu pretvorio u žitije nije rekao ništa. Na mitropolita koji đeci njegove države poručuje da im je najsvetija dužnost samo jedan jezik i pismo, takođe ništa. Umjesto toga, mediji su nas izvijestili da je molebanu prisustvovala njegova supruga. Ta je vijest poruka da u Crnoj Gori postoji institucija kojoj šef države ne smije ništa reći.
A proteklih dana viđeli smo da država zna da bude odlučna kad se zakon sudari s uvjerenjima. Kad je tražila da đeca budu vakcinisana za upis u obrazovne ustanove, nije pitala roditelje u što vjeruju, niti je priznala pravo laicima da tumače svrhu javnog zdravlja. Konačno je odlučno shvatila da su đeca ugrožena i da se moraju poštovati zakoni bez obzira na nečija uvjerenja. Ista ta država, međutim, gleda kako sveštenici u ime uvjerenja nude genocid kao viteštvo, a onome što će ih škola po Ustavu učiti pretpostavljaju „najsvetiju dužnost" koju je propisala crkva – gleda i ćuti. Nije, dakle, da ne umije, već ne želi.
„Što je više dobrih roditelja, vaspitača, učitelja, profesora, sveštenika", piše mitropolit, „to će više biti i zdrave, pametne i dobre djece." Koliko su nam dobri sveštenici, vidljivo je samo iz ove neđelje. Đeca za to nijesu kriva, samo su im povjerena.
