Trideset godina nakon rata u Bosni i Hercegovini slušamo gotovo iste ljude, iste stranke i iste poruke.
Bošnjaci su ugroženi. Srbi su ugroženi. Hrvati su ugroženi. Bosna i Hercegovina je ugrožena. Republika Srpska je ugrožena. Nacionalni interes je ugrožen. I tako već tri decenije.
Zato je vrijeme da postavimo pitanje koje političari najmanje žele čuti - ako nas branite već 30 godina – gdje su rezultati te odbrane? Koliko je ljudi napustilo ovu zemlju? Koliko je mladih svoju budućnost pronašlo u Njemačkoj, Austriji, Sloveniji, Hrvatskoj i drugim zemljama? Koliko je političara za to vrijeme napustilo svoje fotelje?
Tu počinje priča o Bosni i Hercegovini koju nam gotovo niko ne želi ispričati.
Nacionalizam je postao najuspješniji čuvar političkih fotelja
Voljeti svoj narod nije nacionalizam. Čuvati svoju vjeru, kulturu, jezik i identitet nije problem. Problem nastaje kada političar vaš identitet pretvori u svoje političko oružje. Kada vam kaže - ako ne glasate za mene, ugrožen je vaš narod.
To je politički model koji u Bosni i Hercegovini funkcioniše decenijama. Kada nema ekonomskih rezultata – podignu se nacionalne tenzije. Kada nema investicija – otvori se pitanje prošlosti. Kada treba objasniti gdje je završio javni novac – pojavi se novi nacionalni neprijatelj. Kada se približe izbori – odjednom smo svi ponovo ugroženi.

I narod ponovo glasa iz straha. A oni ponovo dobiju četiri godine.
To nije patriotizam. To je politička tehnologija opstanka na vlasti.
Dok se mi svađamo, oni se dogovaraju
To je možda najveća prevara bosanskohercegovačke politike. Građani se posvađaju zbog izjava političara. Komšije raspravljaju ko ugrožava koga. Društvene mreže gore od nacionalnih sukoba.
A onda isti ti političari, kada treba formirati vlast, podijeliti ministarstva, direktorske funkcije, javna preduzeća, upravne i nadzorne odbore – sjednu za isti sto. I dogovore se.
Tražiti da političar objasni svoju imovinu nije izdaja
Za građane – nacionalizam. Za njih – koalicija.
Za građane – zastave. Za njih – funkcije.
Za građane – strah. Za njih – još četiri godine vlasti.
Dok se mi svađamo ko je veći Bošnjak, Srbin ili Hrvat, oni veoma dobro znaju ko će biti ministar, direktor, savjetnik i član upravnog odbora.
Vrijeme je da to razumijemo.
Političar nije narod, ni stranka nije narod
Ovo mora postati jedna od najvažnijih političkih lekcija Bosne i Hercegovine. Političar nije narod.
Kritikovati bošnjačkog političara nije napad na Bošnjake. Kritikovati srpskog političara nije napad na Srbe. Kritikovati hrvatskog političara nije napad na Hrvate.
Tražiti da političar objasni svoju imovinu nije izdaja. Pitati ko je dobio tender nije izdaja. Pitati ko je zaposlio člana porodice nije izdaja. Pitati gdje je nestao javni novac nije napad na nacionalni interes.
To je pravo građanina koji taj sistem plaća.
Zločinac ima ime, narod nije zločinac
Moramo završiti i sa još jednom opasnom manipulacijom.
Zločin ima ime i prezime. Zločinac ima ime i prezime. Sudska presuda ima ime i prezime. Narod nema kolektivnu krivičnu odgovornost.
Zato prestanimo preko osuđenih ratnih zločinaca optuživati čitave narode. Ali prestanimo ih i proglašavati herojima vlastitog naroda. Jer kada zločinca pretvorite u simbol naroda, napravili ste strašnu nepravdu upravo tom narodu.
Milione običnih ljudi poistovjetili ste sa djelima jednog čovjeka ili jedne politike. A kome takav sukob najviše odgovara? Ponovo politici.
Jer dok razgovaramo o ratu koji je završen prije tri decenije, mnogo manje razgovaramo o tome ko danas uzima naš novac i ko će sutra zaposliti našu djecu.
Neugodno pitanje za nas, građane
Najlakše je za sve optužiti političare. Ali poslije 30 godina to više nije dovoljno. Jer političari nisu sami sebe birali. Mi smo ih birali.
I tu moramo biti brutalno iskreni prema sebi.

Ako čovjek 20 godina sjedi u parlamentu, vladi, ministarstvu ili stranačkom vrhu, a vi mu dvadeset i prve godine ponovo date glas – više nije samo pitanje šta nije uradio on. Pitanje je - šta smo naučili mi?
Šta će političar napraviti u naredne četiri godine što nije mogao napraviti u prethodnih dvadeset? Zašto mu ponovo vjerujemo?
Zato što ima rezultate? Ili zato što nas je ponovo uvjerio da ćemo bez njega biti nacionalno ugroženi?
To je pitanje na koje svaki birač mora odgovoriti sam sebi.
BiH ne treba novog vođu
Ne treba nam novi politički spasitelj. Takvih smo se nagledali.
Ne treba nam ni 76. politička stranka koja će uzeti nekoliko mandata, zaposliti nekoliko svojih ljudi i nakon izbora postati dio istog sistema.
Bosni i Hercegovini treba potpuno nova politička ponuda. Evropska. Ekonomska. Antikorupcijska. I, prije svega, bosansko-hercegovačka.
Takva da može doći u Sarajevo, Banju Luku, Mostar, Tuzlu, Bijeljinu, Zenicu, Bihać, Trebinje i Brčko i svuda izgovoriti istu rečenicu.
Zajedno možemo prestati biti taoci politike koja već 30 godina živi od našeg straha
Nećemo od Bošnjaka tražiti da bude manje Bošnjak. Nećemo od Srbina tražiti da bude manje Srbin. Nećemo od Hrvata tražiti da bude manje Hrvat.
Tražit ćemo samo da političar bude manje lopov, manje privilegovan i mnogo više odgovoran.
Gdje je naša ‘Evropa sad’?
Crna Gora je pokazala jednu važnu stvar. Politička scena nije vječna.
Kada se pojave nova lica i građanima ponude drugačiju priču – ekonomiju, životni standard, evropsku perspektivu i promjenu – stari politički odnosi mogu se promijeniti mnogo brže nego što mislimo.
Zašto to nije moguće u Bosni i Hercegovini?
Zašto ne bismo imali političku opciju kojoj će glas dati i Bošnjak iz Sarajeva i Srbin iz Banje Luke i Hrvat iz Mostara? Zvuči nemoguće? Onda se zapitajmo zašto.
Da li zato što obični ljudi zaista nemaju zajedničke interese? Ili zato što nas već trideset godina uvjeravaju da ih nemamo?
Jer čovjek u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru želi isto - dobru platu; siguran posao; dobru školu za dijete; ljekara kada mu je potreban; sud koji neće pitati kojoj stranci pripada; posao koji neće dobiti nečiji rođak samo zato što ima stranačku vezu; i državu iz koje mu dijete neće morati otići da bi normalno živjelo.

To nisu bošnjački, srpski ni hrvatski zahtjevi.
To su zahtjevi normalnog čovjeka.
Deset obećanja, četiri godine i onda račun
Nova politička opcija ne treba građanima nuditi 300 stranica programa. Neka ponudi deset obećanja.
Deset konkretnih stvari koje se mogu izmjeriti.
Plate. Investicije. Radna mjesta. Digitalizacija države. Borba protiv korupcije. Transparentnost javnih nabavki. Provjera imovine funkcionera. Depolitizacija javnih preduzeća. Efikasnije zdravstvo i obrazovanje. Evropske integracije.
I neka kaže - dajte nam četiri godine.
Nismo ostvarili obećano? Nemojte ponovo glasati za nas.
To bi bila revolucija u bosansko-hercegovačkoj politici.
Ne revolucija na ulici. Ne sukob. Ne rušenje. Nego revolucija odgovornosti.
I zato, dragi građanine, sljedeći put kada ti kažu da si ugrožen…
Zastani.
I postavi nekoliko pitanja. Ko mi to govori? Koliko godina je na vlasti? Koliku platu prima iz mog poreza? Šta je konkretno napravio? Koliko je ljudi zaposlio bez stranačke veze? Kakvu je imovinu imao prije politike, a kakvu ima danas? Gdje žive njegova djeca?
I najvažnije - zašto mu je potrebno da se ja bojim svog komšije da bih ponovo glasao za njega?
Možda će tada mnogo stvari postati jasnije. Bošnjak neće prestati biti Bošnjak ako ne glasa za lošeg bošnjačkog političara. Srbin neće prestati biti Srbin ako ne glasa za lošeg srpskog političara. Hrvat neće prestati biti Hrvat ako ne glasa za lošeg hrvatskog političara.
Promjena će početi kada se pojavi novi birač
Ali svi zajedno možemo prestati biti taoci politike koja već 30 godina živi od našeg straha.
Ne moramo isto misliti o prošlosti. Ne moramo imati iste političke stavove. Ne moramo se odreći ni jednog dijela svog identiteta. Ali možemo se dogovoriti oko jedne stvari – ne kradi, ne laži, ne zapošljavaj po stranačkoj liniji, radi posao za koji te građani plaćaju.
Zar je to zaista previše tražiti?
Trideset godina je dovoljno
Trideset godina su nas učili da se bojimo jedni drugih. Trideset godina slušamo da samo „naši“ mogu zaštititi „nas“ od „njih“. Trideset godina gledamo mnoga ista lica. I trideset godina čekamo da bude bolje.
Dosta je.
Sljedeći put kada političar od vas zatraži glas da bi „branio narod“, nemojte ga prvo pitati od koga će ga braniti.
Pitajte ga – šta si uradio za taj narod dok si bio na vlasti?
Pokaži rezultate. Pokaži investicije. Pokaži radna mjesta. Pokaži uređene institucije. Pokaži gdje je potrošen naš novac. Pokaži svoju imovinu. A onda traži još četiri godine.
Bosni i Hercegovini možda zaista treba njena ‘Evropa sad’. Možda se ljudi koji će je napraviti još nisu ni pojavili. Ali jedno je sigurno – promjena neće početi kada se pojavi novi političar.
Promjena će početi kada se pojavi novi birač. Birač kojeg više nije moguće kupiti radnim mjestom. Birač kojeg nije moguće ušutkati nacionalnom zastavom. Birač kojeg nije moguće uplašiti drugim narodom.
Birač koji političaru više ne kaže – brani me. Nego onaj koji mu kaže – položi mi račun.
Tog dana će se promijeniti Bosna i Hercegovina. Jer političari se možda još dugo neće promijeniti sami. Ali mi možemo promijeniti političare.
(autor je predsjednik Skupštine Senata privrede EU u BiH)










