Dok se ministar vanjskih poslova Ervin Ibrahimović na Bledskom strateškom forumu borio sa engleskim jezikom i čitanjem unaprijed pripremljenog teksta, Aleksandar Vučić nastavio je mnogo ozbiljniju kampanju – onu koja za cilj ima opstrukciju crnogorskog članstva u Evropskoj uniji.
Prema onome što se može čuti od evropskih i američkih diplomata, suština Vučićeve kampanje u Briselu jeste tvrdnja da apsolutno kontroliše političke procese u Crnoj Gori, pa da koneskvetno neće dopustiti njen ulazak u Evropsku uniju. To nije samo još jedna demonstracija moći namijenjena domaćoj javnosti u Srbiji. To je poruka evropskim partnerima da se pitanje crnogorskog članstva ne može rješavati bez Beograda i da Vučić raspolaže dovoljno snažnim političkim i institucionalnim polugama da taj proces uspori ili potpuno zaustavi.
Ocjena diplomata jeste da su za Vučića predstojeći izbori u Crnoj Gori, izbori u Srbiji i zaustavljanje evropskog puta Crne Gore komplementarne i međusobno povezane stvari. Tako ih treba i posmatrati. Nije riječ o tri odvojena politička procesa, već o djelovima jedne strategije čiji je cilj očuvanje Vučićeve vlasti u Srbiji, kontrola nad političkim prilikama u Crnoj Gori i sprečavanje nastanka uspješnog evropskog primjera neposredno uz srpsku granicu.
Evropska Crna Gora za Vučića ne predstavlja samo spoljnopolitički poraz. Ona bi bila dokaz građanima Srbije da je moguće izaći iz začaranog kruga autoritarizma, nacionalizma i vječitog proizvođenja neprijatelja. Zbog toga će intenzitet pritisaka na Crnu Goru rasti kako se budu približavali izbori u obje države.
Ne može se istovremeno govoriti o evropskim vrijednostima i izjavljivati saučešće povodom smrti ratnog zločinca
Sve to dolazi u trenutku kada se predsjednik Vlade Milojko Spajić volšebno sjetio da postoje hibridne i druge prijetnje usmjerene protiv Crne Gore. Nije, naravno, jasno naveo o kojim se državama radi. Umjesto toga, pominjanjem dvije države otvorio je prostor za novi talas relativizacije.
Ako je jedna od njih Srbija, postavlja se pitanje koja je druga. Hrvatska? Albanija?
Informacije koje se o tome puštaju u javnost upravo služe stvaranju konfuzije i izjednačavanju neuporedivih stvari. Ako premijer zaista tvrdi da jedna NATO saveznica vodi hibridni rat protiv druge, onda više nije dovoljno izgovoriti nekoliko logoreičnih rečenica. Takva tvrdnja zahtijeva dokaze, institucionalnu reakciju i obavještavanje partnera u Alijansi.
U suprotnom, riječ je o bacanju prašine u oči – i domaćoj javnosti i zapadnim partnerima.
„Pređite sa riječi na djela“, poručila je crnogorskim predstavnicima Marta Kos. Valjda je i evropskoj komesarki postalo jasno da više nije dovoljno izgovarati lijepe parole, ponavljati kako želimo da budemo evropska država i predstavljati svako administrativno pomjeranje kao istorijski uspjeh.
Besmislena su objašnjenja da bi smjena Mandića dovela u pitanje stabilnost političke scene
Ne može se istovremeno govoriti o evropskim vrijednostima i izjavljivati saučešće povodom smrti pravosnažno osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića. Takvi gestovi, bilo da dolaze sa nivoa predsjednika Skupštine ili od lokalnih funkcionera, nijesu privatne omaške.
Crnogorska diplomatija mogla je tokom samita više puta čuti da riječi više nijesu dovoljne. Zato će predstojeće glasanje o sudbini predsjednika Skupštine biti mnogo više od još jednog parlamentarnog nadgornjavanja.
Bajata su, logički neodrživa i politički besmislena objašnjenja da bi smjena Andrije Mandića dovela u pitanje stabilnost političke scene. Doduše, izgleda da je pronađen recept "ćef mu učini, posao ne završi" - BS formalno protiv, znajući da to ništa ne mijenja u političkoj matematici.
Zato inicijativa za razrješenje predsjednika Skupštine više nije samo test za sve partije koje tvrde da pripadaju evropskom političkom krugu, već način da se do kraja izvede politički cirkus u režiji većine.
E sad na ono najteže - Hrvatska.
Nevjerovatno je da crnogorska strana, kroz jednu od svoje najmanje tri paralelne diplomatije, ponavlja kako je spremna za dijalog, dok sama sebi postavlja rokove za nastavak pregovora o pitanjima koja uopšte ne zavise od Ministarstva vanjskih poslova.
43O tim pitanjima odlučuju drugi resori, među kojima su i oni kojima upravljaju kadrovi Demokrata, danas ključni eksponenti politike koja produbljuje, umjesto da rješava, sporove sa susjedima. Zbog toga rokovi koje javno saopštava Ministarstvo vanjskih poslova nemaju ozbiljnu političku težinu ako ih ne prati jedinstvena politika Vlade.
Nevjerovatno je da u Crnoj Gori, navodno budućoj članici Evropske unije, sam vrh vlasti i ključne poluge tog sistema, preko različitih formalnih i neformalnih savjetnika, ali i djelova bezbjednosnog sektora, ne rade na rješavanju ovih problema, već na njihovom raspirivanju. Dok jedna grana vlasti pokušava da evropskim partnerima predstavi Crnu Goru kao konstruktivnu državu, drugi djelovi istog sistema proizvode nove sporove, provociraju susjede i održavaju nacionalističke teme u političkom životu.
Promjena imena bazena u Kotoru mogla bi predstavljati elementarni gest dobre volje. Isto važi za jasne i trajne garancije da spomen-ploča u nekadašnjem logoru Morinj neće biti uklonjena niti ponovo postati predmet političke trgovine. Međutim, vlast odbija čak i takve simboličke korake, jer je ploča u Morinju postala simbol upravo onoga na čemu ova većina insistira – odbijanja da se napravi jasan vrijednosni raskid sa ratnom politikom devedesetih.
Ne može se istovremeno nuditi dijalog u Zagrebu i demonstrirati prkos u Kotoru
Istovremeno nije jasno kada će biti nastavljeni ozbiljni razgovori o statusu školskog broda „Jadran“ i razgraničenju na Prevlaci. Iza javnih prepucavanja i simboličkih sukoba ostaju brojna otvorena pitanja koja se godinama ne rješavaju. Problem više nije samo u tome šta Hrvatska traži, već u tome što crnogorska vlast nije sposobna – ili ne želi – da oblikuje jedinstvenu državnu politiku, odredi prioritete i preuzme odgovornost za pregovore.
Ili MVP i ministar Ibrahimović zaista misle da mogu voditi pregovore sa Hrvatskom dok lokalni funkcioneri u primorskim opštinama, predvođeni ljudima poput popa Backovića, vode potpuno suprotnu politiku? Ne može jedna država istovremeno nuditi dijalog u Zagrebu i demonstrirati prkos u Kotoru. Ne može se na međunarodnim skupovima govoriti o dobrosusjedskim odnosima, a kod kuće svaka mogućnost kompromisa predstavljati kao nacionalna izdaja.
Sve češće se, kako od diplomata u Podgorici tako i od onih koji se Zapadnim Balkanom bave u drugim evropskim prijestonicama, može čuti da se više ne radi samo o ispunjavanju pojedinačnih bilateralnih zahtjeva Hrvatske. Suštinsko pitanje postaje: kakva će Crna Gora ući u Evropsku uniju?
Na ovakvim i sličnim skupovima sve otvorenije se govori da niko ne želi „četničku Crnu Goru“ u Evropskoj uniji – državu koja bi, nakon formalnog članstva, postala ruski trojanski konj unutar evropskih institucija. Takva zabrinutost više nije ograničena na Hrvatsku. Ona postoji u baltičkim državama, dok je i Nizozemska sve rezervisanija prema stvarnoj prirodi crnogorske vlasti i političkog sistema koji se gradi iza evropskih parola.
Gotovo je sa ružičastim snom. Tako bih najkraće sumirao ono što se moglo čuti i vidjeti tokom ovog izdanja Bledskog strateškog foruma.
Ako se Crna Gora zaista nalazi pod hibridnim prijetnjama, kako sada tvrdi premijer Spajić, onda država mora nešto učiniti da ih zaustavi. Mora imenovati aktere, pokazati dokaze, zaštititi institucije, prekinuti kanale političkog uticaja i od svojih partnera zatražiti konkretnu pomoć. Ne može se u maniru seoske varalice bacati prašina u oči Zapadu i domaćoj javnosti, dok se istovremeno čuvaju političke strukture preko kojih se taj uticaj ostvaruje.
Crna Gora se nalazi pred sudbonosnim izazovom. Nesporna je želja brojnih partnera, kako u Evropi tako i izvan nje, da ona postane sljedeća članica Evropske unije. Ali članstvo neće biti moguće bez suštinske političke transformacije.
Predstojeće glasanje o razrješenju predsjednika Skupštine može odrediti dalju sudbinu političkih procesa. Istovremeno, prijetnje koje stižu iz Beograda moraju biti ozbiljno shvaćene, prije svega u evropskim glavnim gradovima. Ako ponovo budu tretirane kao folklor Aleksandra Vučića ili kao još jedna epizoda navodne „regionalne stabilnosti“, naredni izbori u Crnoj Gori i Srbiji postaće dvije međusobno povezane arene iste političke operacije.
A crnogorski izbori mogli bi se pretvoriti u još jedan politički pir predsjednika Srbije.
Ovoga puta, međutim, niko neće moći da kaže da nije bio upozoren.
Sa Bleda, s ljubavlju.
