U tome dokumentu, kojeg prezentiramo u nastavku ovog teksta, crnogorski patrioti-suvernisti, imenom i prezimenom i činom, iz progonstva, političkog egzila, eksplicitno potenciraju da nastavljuju borbu za nezavisnu Crnu Goru i da su nepokolebljivi u odbrani prava, časti i slobode Crne Gore, brutalno napadnutih vojnom invazijom srpskih trupa i nasilnom aneksijom Crne Gore izvršenom od strane Srbije.
Navode da je zvanična Srbija spriječila svojim lažima, podvalama i intrigama povratak kralja Nikole u Crnu Goru, a da su srpske razbojničke trupe okupirale crnogorsku državu, otele joj slobodu i ponizile njenu istoriju i zastavu, te da su Crnogorci tom nasilju morali da se oružano suprotstave podizanjem narodnog ustanka da bi oslobodili domovinu od okupatora i neprijatelja.
U tome dokumentu, pismu-izjavi poslatom crnogorskom ministru predsjedniku Jovanu S. Plamencu, crnogorski patrioti iz egzila, oficiri i vojnici iz pokreta odbrane Prava, Časti i Slobode Crne Gore, i njene državne suverenosti i nezavisnosti, poručuju sljedeće:
„20. aprila 1920.
Predsjedniku Ministarskog Savjeta, Ministru Spoljnih poslova,
Gospodinu Jovanu S. Plamencu
Pariz
Gospodine Ministre,
Godine 1914 naša draga domovina sve što je imala stavila je na krvavu pozornicu velikoga svjetskoga rata. Ona je ovo morala učiniti kao vjekovni i vjerni zaštitnik nacionalnih interesa na Slovenskom Jugu!
Pred onda silnim neprijateljem našu dragu domovinu, kao god Belgiju i Srbiju snašla je zla sudba, te bi porobljena od neprijatelja i pune tri godine stenjati u neprijateljskim lancima i oplakivati privremeno izgubljenu slobodu za koju je vjekovima sve svoje najmilije i najdražije davala.
Sa danom sloma našeg vjekovnog neprijatelja; naša namučena domovina, sa pravom očekivaše i tražaše od svojih moćnih saveznika vaspostavu sa ratnim i teritorijalnim naknadama kao što to dobijaše njene drugarice, Kraljevina Belgija i Srbija. No što bi poslije svega ovoga?
Bijogradski lopovi i razbojnici svojim lažima, podvalama i intrigama, staviše Njeg. Veličanstvo Kr. Vladu u težak položaj, tj. onemogućiše im povratak u domovinu, a svojim razbojničkim bandama okupiraše našu zemlju i lišiše je slobode, unižavajući našu slavnu prošlost, istoriju i barjak.
Poslije ovako stvorenog stanja, slavnim i namučenim sinovima Crne Gore, nije preostalo ništa drugo, nego sa tužnim srcem latiti se oružja i goniti uzurpatore i razbojnike sa svojega svetog ognjišta, te sa potocima prolivene krvi cijelom svijetu manifestvovati da tražimo vaspostavu domovine koju smo vjekovima svojom krvlju očuvali.
Nesrećni položaj naše domovine i njenog naroda, poslije godine ipo još stoji neriješena. Za sve ovo vrijeme potocima se u njoj krv prolijeva, a hiljade njenih sinova gnjiju po tavnicama; hiljade nevine djece i žena krepaju na ulice bez krova i skloništa, a hiljade opet u izgnanstvo. Sve se ovo po zdravom razumu nebi moglo raditi pred očima saveznika od jednog malog ali po istoriji i prošlosti velikog i vjernog saveznika –Naše mile Crne Gore.
Vaš polazak i boravak u glavni grad Velike Britanije, živo zauzimanje parlamenta oba doma i čitave javnosti, daju nam misliti da Velika Britanija nije bila uveliko upoznata sa teškom sudbinom naše zemlje i grozotama u njoj počinjenim, pa vjerovatno, da poslije tako divno izloženog stanja od Vaše strane, poslije ovoliko stvorene nepravde i pretrpljelih muka, naša domovina mora dobiti svoju restituciju sa povratkom Njeg. Veličanstva, Kr. Vlade i izbjeglica u domovinu, te sa krajevima koji nam po istoriji pripadaju, a po napuštenju zemlje od strane naših neprijhatelja, slobodno i ni od koga neovisno samoopredeljenje našega naroda na temelju zemaljskih zakona i ustava.
To je ono što mi tražimo i oćemo, to je ono zašto smo sve osim časti izgubili, to je ono zašto ćemo i potonju kap krvi dati i protivu svakoga ko nam bude ovo ometao boriti se do potonjega.
U gornjem smislu preporučujemo Vam Gospodine Predsjedniče da Vi i Vaši drugovi uložite u buduće svu svoju snagu kako bi se što prijed do ovoga pravilnoga rješenja došlo i naš narod spasao što prijed od teških muka i tirjanije, koje evo na veliku žalost i nesreću godinama nosimo“.
Tu izjavu su potpisali crnogorski patrioti, ustanici i emigranti: brigadir Đuro N. Jovović, komandir Blažo Marković, komandir Blagota Martinović, komandir Milo Lekić, komandir Marko Vučeraković, narodni poslanik Vaso Martinović, narodni poslanik Đuro Vučinić, kapetan Petar Kovačević, kapetan Tomaš Grujović, komandir Marko Matanović, kapetan Radovan Savović, kapetan Luka Lekić, komandir Andrija Jovićević, kapetan prof. Milo Kapičić, komandir Marko Kusovac, kapetan Danilo Radović, kapetan Blažo Vukašinović, kapetan Marko Šušović, komandir Jovan P. Radošević, kapetan Savo Hajduković, kapetan Vido Plamenac, komandir Petar R. Ramadanović, alajbarjaktar komandir Marko Popović, komandir Jovan Vujović, komandir Blažo Marićević, komandir Stevan Lekić, komandir Petar N. Savović, poručnik Dušan Vukov Krivokapić student, komandir Mitar Popović, kapetan Joko Dabanović, kapetan Ćetko Bigović, proto Ilija Kapičić, vojni ljekar kapetan Dr Jovan Vuković, poštensko-telegrafski činovnik Jošo Sp. Martinović, Miloš Vukov Martinović, vojnograđevinski činovnik Miloš Đ. Radunović, poručnik i učitelj Nikola Raško(vić), poručnik Petar Vujović, poručnik Stevo B. Đurišić, poručnik Krsto Nikaljević, narodni poslanik Bogdan Vukotić, komandir Stevo Vučinić, komandir Dušan Vuković, komandir Stevan Pavlović, kapetan Marko Turčinović, kapetan Janko Pejanović, Pero M. Jovović, kapetan Ljubo J. Plamenac, poručnik Aleksandar Đokić, kapetan Milan Nikolić, kapetan Petar Kapičić, komandir Milo Petranović, poručnik Risto M. Marković, inspektor trupa komandir I. V. Lekić, poručnik Niko Živanović, kapetan Marko Tatar, komandir Luka Popović, komandir Đuro Ivović, poručnik Zec, kapetan Mićo Ivović, potporučnik Puran Karadžić, barjaktar potporučnik Đoko B. Mijović, poručnik Milan T. Vojvodić, barjaktar Joko N. Niković, kapetan Filip Živanović, barjaktar Rašo Marković, barjaktar Pero Knežević, barjaktar Boško Golubović, poručnik Jovan Petrović, kapetan Luka Jovanović, komandir Savo V. Plamenac i Bogdan Laban.
(Ovaj dokument pronašao je i prvi integralno u cnogorskoj istorijskoj nauci objavio prof. dr Šerbo Rastoder u knjizi “Crna Gora u egzilu”, knjiga II, Podgorica, 2004 Dokumenta, dok. Br. 50, str. 282-285).
