Značajan broj crnogorskih suverenista odbio je da se vrati u KSHS i nastavio je da živi u političkom egzilu u drugim državama, u koje je otišao nakon napuštanja Italije. Crnogorski emigranti, borci za pravo, čast, slobodu i državnost Crne Gore, bili su rasuti u brojnim evropskim i vanevropskim državama.
Zapažen broj njih je otišao u Argentinu, a među njima bio i posljednji komandant Crnogorske vojske u Italiji komandir Krsto Zrnov Popović.
Prije napuštanja Italije i odlaska u Argentinu komandir Krsto Zrnov Popović je, u Rimu 27. decembra 1921. godine, napisao pismo Jovanu S. Plamencu, tadašnjem vođi Crnogoraca u emigraciji.
On je kraće vrijeme boravio u Rimu, sa komandirima Dušanom S. Vukovićem i Đurom Tomanovićem i pokušao je pronaći Jovana S. Plamenca da se pozdravi s njim, prije odlaska u Argentinu.
Budući da se nijesu uspjeli sresti tada, Krsto Popović je napisao Plamencu pismo, koje glasi:
»Gospodine Predsjedniče!
Ovđen sam došao juče, da svršim izvjesne stvarčice potrebite za put. Mislio sam da ću se vidjeti sa Vama i zato sam večeras u 10 sati došao na vrata Vašeg stana sa kom. D. Vukovićem i Đurom Tomanovićem, pola sata smo čekali na vrata i cukali, ali vrata nijesmo mogli dobiti otvorena. Primoran sam da noćas na ponoći krenem za Gaetu, što bez da se sa Vama vidim.
Pored svih dosadanjih muka, sudbina je tako stjela, privremena ili možda trajna da, ja i drugi pomoću istrošenog života tražimo sebi pribježišta u Argentinu.
Poštujući Vas uvijek kao pravog pobornika i političkog vođu Crne Gore, vapijuća je želja svih da se brzo sretnemo oko naših ponositih brda.
Pozdravljaući Vas govorim Vam S Bogom.
Rim, 27. dec. 1921.
komandir K. Popović«.
(Biblioteka Istorijskog instituta Crne Gore - Podgorica, Fascikla. 81, Dokumenti Jovana S. Plamenca)
Neposredno prije nego što će napustiti Italiju i otputovati za Argentinu, Krsto Zrnov Popović i Živko Mašanov Nikčević obraćaju se Jovanu Simonovom Plamencu sljedećim pismom:
“Gaeta, 17/I 1922.god
Predsjedniku Kralj. Vlade na raspoloženju Gospodinu J.S.Plamencu-Rim
Gospodine Jovane,
Poslije toliko muka i patnji, bez sredstava i snage bi nam evo suđeno da tražimo sebi pribježište u Ameriku.
Idemo u Ameriku, ali ne baš radi zarade, već radi toga da stupimo u tješnjoj vezi sa onamošnjim Crnogorcima, našom braćom i ostalim Jugoslovenima,te da bismo bili spremniji kada nas Crna Gora pozove da za njezinu slobodu, i čast, dademo i ovo malo što nam je preostalo, a to su istrošeni životi. Mi sjutra 18. ovog polazimo, 52 Crnogorca pa s putom za Ameriku.
Smatramo se obaveznim da Vam se javimo kako istaknutom borcu i nepokolebljivom političkom saradniku Crne Gore.
Zbogom, G. Predsjedniče, zbogom-Ako Bog da do skorog viđenja u Crnoj Gori.
Kao istorijsku ličnost i istaknutog političkog borca za pravo i častCrne Gore i njene slobode, naše simpatije su uz poštovanje uvijek spram Vas velike.
Krsto Popović
Ž.M.Nikčević”.
(Biblioteka Istorijskog instituta Crne Gore- Podgorica, Jovan S. Plamenac, Izabrana dokumenta, bez signature, priredio i sredio Jagoš Jovanović)
Iz Italije je (Napulja) 18. januara 1922. godine, Krsto Popović, parabrodom, zajedno sa više od 50 Crnogoraca, krenuo za Argentinu. U Argentinu su Krsto i saborci mu stigli 14. februara 1922. godine, nakon skoro jednomjesečne prekookeanske plovidbe parabrodom.
Iz Argentine je kolonija crnogorskih emigranata, na čelu sa Krstom Popovićem, Živkom M. Nikčevićem, Vaskom Marojevićem, Markom Matanovićem i drugima, održavala prepisku sa crnogorskom vladom u Rimu, na čijem se čelu tada nalazio divizijar Milutin Vučinić.
Uoči i tokom zasijedanja Đenovske Konferencije 1922. godine grupa crnogorskih emigranata u Argentini: Krsto Popović, Živko Nikčević, Marko Matanović i Vasko Marojević uputili su predsjedniku crnogorske vlade divizijaru Milutinu M. Vučiniću 16. februara 1922. godine u Rimu, pismo u kojemu protestvuju zbog zavjereničke politike u odnosu na Crnu Goru, koju vode Srbija i pojedine Velike sile i u kome traže da se crnogorskom narodu omogući da slobodno i suvereno odlučuje o sudbini svoje države, okupirane i anektirane od strane Srbije.
U tome opširnom pismu od 16. februara 1922. godine oni, pored ostalog, ističu da su stigli u Argentinu i da ih je vrlo lijepo primio na preporuku divizijara i predsjednika crnogorske Vlade Milutina Vučinića tamošnji generalni crnogorski konzul Žerv Kazo.
U tome pismu oni ističu da su svi njihovi pokušaji da im se dodijeli od strane argentinskih vlasti državna zemlja za stanovanje i izdržavanje ostali bez uspjeha, jer ih je prevario jedan tamošnji francuski veleposjednik, kako oni ističu, izgleda pod uticajem srpske agenture i njenih agenata, koji »na svu prešu rade da se ne učini nikakva organizacija crnogorska« te da se na svakom koraku »rastroje Crnogorci«.
Dalje opisuju svoj mučenički život, pun oskudice i permanentne borbe za golu egzistenciju, kojeg provode u argentinskim, izgnaničkim danima. Oni ističu da se u Argentini nalaze silom prilika i privremeno, a da će je napustiti ako ih pozove Crnogorska Vlada i ako dođe do vaspostave Crne Gore.
U istom pismu oni se žale na aktivnost tamošnjeg iseljeničkog srpskog društva »Jadran«, koje izdaje svoj list, a njegovi članovi i agitatori »neprestano šire propagandu za Srbiju, na svakom mjestu i svuda rade da ubijaju ugled Crne Gore i obmanjuju Crnogoce, na čemu troše veliki novac«. Zatim naglašavaju da hoće da oforme jednu Crnogorsku organizaciju, ali da veliki problem u tome predstavlja činjenica da su Crnogorci raštrkani svuda po Argentini i da im nedostaju neophodna sredstva.
Naglašavaju i to da su među crnogorskim iseljenicima u Argentini skupili 150 peča »za dva protesta koji će se ovih dana telegrafski uputititi od strane Crnogoraca iz Argentine, predsjedniku Konferencije u Đenovi, za pravo i čast Crne Gore, a drugi za Poenkarea, da izvrši obećanja koja je dao Blaženopočivšem kralju Nikoli, u ime svoje i saveznika«.
Krsto Popović, Živko Nikčević, Vasko Marojević i Marko Matanović to pismo iz Buenos Airesa 16. februara 1922. godine završavaju najisrenijim i najsrdačnijim pozdravima upućenim Milutinu Vučiniću, Jovanu Plamencu, dr Peru Šoću i Vladimiru Đ, Popoviću, kako pišu, »sa željom da se, ako Bog da, brzo tamo vidimo, a otole u našu milu Domovinu-slobodnu Crnu Goru. Sve po nešto radimo, a sve nam se ne mili, jer su nam sve misli za tamo. Da nam se dade ova Argentina ne bi nam se milila«, završavaju pomenuti crnogorski emigranti to svoje pismo.
Predsjedniku crnogorske vlade u egzilu divizijaru Milutinu M. Vučiniću, Krsto Popović, ŽivkoNikčević, Marko Matanović i Vasko Marojević 28. maja 1922. godine iz Buenos Ajresa napisali su pismo pod naslovom “Bježi mi kugu s ognjišta mila”, u kojemu govore o svojoj izgnaničkoj sudbini u Argentini, kao i o vijestima koje dobijaju u vezi sa Crnom Gorom, te planiranim akcijama koje namjeravaju preduzeti za crnogorsku stvar, te u kome osuđuju varvarsko ponašanje srpskih vlasti i dinastije Karađorđević prema Crnoj Gori i Crnogorcima itd.
Predsjednik crnogorske vlade u izgnanstvu general dr Anto Gvozdenović se iz Rima 23. decembra 1922. godine, obratio pismom »Gospodinu Krstu Popoviću i drugovima iz Buenos Ajresa« koje glasi:
»Dužnost je svijeh pravijeh rodoljuba da prema Otadžbini vrše sve dužnosti koje se od njih traže.
Mogu vasuvjeriti da Vaše mišljenje dijele svi rodoljubi crnogorski u zemlji i van nje, kao i svi prijetalji naše mučeničke Otadžbine... Svako se mora složiti s Vama da samo složan i patriotski dar sviju Crnogoraca može pojačati naš težak položaj i omogućiti nam borbu do pobjede i da nam je to jedini spas.
Po Vašoj želji izručena je Vaša svagdašnja odanost kraljevskom domu, našta se Nj. V. Kraljica, namjesnica kraljevske vlasti, ganuta Vašim patriotskim osjećanjima i vazdašnjom vjernošću, izvoljela toplo da zahvali.
Zahvaljujući Vam u ime kraljevske vlade i svih pravih Crnogoraca, šaljem vam tople želje za uspjeh u svemu idobro zdravlje.
Treba da se još mnogo i mnogo trpi dok Bog pomože!
Predsjednik ministarskog savjeta
general Anto Gvozdenović«.
Krsto Popović je želio da napusti Argentinu i da ode u Rusiju ili neku drugu evropsku zemlju, to tada nije bilo realno moguće izvesti, što je jasno vidi i iz pisma, kojeg je poslao generalu dr Antu Gvozdenoviću, predsjedniku crnogorske vlade u egzilu u Rimu, od 15. maja 1924. godine.
U tome pismu, koje je odgovor na Gvozdenovićevo ranije upućeno pismo od 1. februara 1924. godine, Krsto Popović navodi:
“Gospodine Predsjedniče,
Primio sam Vaše pismo od 1. febr. tek. god. i dobro razumio.
Ja i kad bih mogao, pored svega ostalog, ne bih svog samog pasoša, niti u Rusiju niti pak i u koju drugu državu iz ove poći; pošto, kao što znate, našeg političkog predstavnika ovđe nemamo, koji bi odnosni pasoš mogao ovjeriti na osnovu čega, razumije se, ni mjesne državne vlasti i zato su svi ovamošnji iz okvira današnje Jugoslavije prinuđeni obraćati se njihovom konzulatu ovdje.
Lako bi bilo moguće da za nas Crnogorce ne samo za inostranstvo već i za unutrašnost ove Republike bude ograničeno kretanje, koji ne bi imao pasoš potvrđen od svojih i ovih vlasti.
Usljed navedenog, kao i usljed važnijih razloga Vam poznatih, a pošto se Crna Gora stvarno nalazi u ratu sa Srbijom od okupacije 1918. god., moje je mišljenje da se radi na tome (ako to već nije počelo) da se pomoću ruske vlade njihovom političkom zastupniku u Jugoslaviji povjeri zaštita crnogorskog naroda, isto tako i ostalim ruskim predstavnicima da se nalaze Crnogorci naročito u dvije Amerike, tijem bi se unekoliko u isto vrijeme ometao ma kakav eventualni sporazum između Rusije i Srbije našto treba raditi.
Što se tiče našeg posla ovdje i pored neumornog rada još nijesmo uspjeli stvoriti ma kakvu Javnu organizaciju, jer ne možemo doći do sredstava pošto je ovđe radnički život upravo skitački. Da bih što bolje mogao raditi makar iz Rusije ako ne drukče, a ono pomoću Bugarskih i Makedonskih organizacija, stoga sam Vam i pisao ranije o mom polasku za Rusiju, te za sve navedeno vjerujem u Vašu aktivnost.
Dobro biste učinjeli, ako se može, da nam pošaljete slova Ćirilična i ostalo potrebno za štampu, da bi se u svoje vrijeme mogao izdavati jedan list što bi imao znatnu važnost, jer ovđe to ne možemo nabaviti.
U ostalom primite g-dine
Predsjedniče
izraz osobitog poštovanja.
Krsto Popović”.
U Argentini je Krsto Zrnov Popović kao politički emigrant ostao do novembra 1928. godine, kada se vratio u Italiju, iz koje je potom otišao u Francusku, a iz nje u Belgiju, u kojoj je boravio od 1929. godine, do kraja 1931, kada se vratio, nakon amnestije u Kraljevinu Jugoslaviju.
