Stigli smo i do tog dijela puta. Prvobitno, laički, zatraženih 100 je davno prošlo, pa dođosmo i do ciljanih 200 dana rada Vlade. Šta se promijenilo? Manje više-ništa. Ipak, tektonske političke promjene, koje smo vidjeli prvi put nakon trideset godina u Crnoj Gori, pokazale su da je naš politički život, naročito nove vladajuće mega koalicije baš poput onog u Džordžovim knjigama „Igre prijestola“ - pojedini će gaziti sve pred sobom samo da se dokopaju trona Svetog Petra Cetinjskog.
Od omiljene do najomraženije osobe
Počnimo od glavnog krivca - ne jer bih ga ja takvim okarakterisao, već jer takve poruke slušamo od apsolutne većine kreatora naše sudbine, pa čak i onih koje je do juče predvodio u, kako sami kažu - istorijskoj pobjedi. Zdravko Krivokapić. Do prije godinu prilično nepoznata osoba u javnom životu Crne Gore.
Ipak, za kratko vrijeme uspio je da prikupi simpatije i povjerenje gotovo svih pristalica tadašnjeg opozicionog bloka i da, sa liderskom pozicijom na listi, zamaskira ekstremne programske šeme tadašnje najveće opozicione grupacije.
''Nestranački čovjek'', ''Takav nam treba'', ''On će spasiti Crnu Goru'', ''Nije političar, to je najbitnije'', ujedinjen je tada bio glas naroda. Vrijeme koje je sebi zacrtao pokazalo je da imamo premijera koji (pre)često ne zna o čemu priča, a i kada kaže nešto što se njemu čini smislenim, ostalima zvuči kao da živimo u teokratskoj, a ne u sekularnoj državi.
Imamo i premijera koji u političkom ''talk show-u'' kaže jedno, a samo par sati kasnije, preko Tvitera, pošalje demanti na sopstvenu izjavu.
Diplomata je onaj koji dvaput dobro razmisli pre nego ništa ne kaže - V.Č.
Imamo premijera i koji javno koketira sa ličnostima iz diplomatskog kora druge zemlje, pa još misli da je to duhovito valjda.
Što je najgore, imamo premijera koji skoro pa ništa ne zna, jer kada mu argumentovano ukažete na pojedine problematične izbore ili odluke, pravda se kako prvi put čuje za to i kako će pod hitno ispitati situaciju. A to se, naravno, nikada ne desi.
Ovo je, naravno, samo mali isječak našeg trenutnog političkog galimatijasa, jer bi kompletna i podrobnija analiza zahtijevala pisanje u tomovima. Dakle - 200 dana kasnije glas je isto ujedinjen, ali u dijametralno suprotnom smjeru - ujedinjen da Krivokapić treba da ode.
Powerslavlje
Možda najefektniji primjer nedostojnosti Krivokapića da bude na čelu moderne Crne Gore desio se odmah nakon afere koju ćemo nazvati - ''Hoću, neću, pa ajde, ipak, da odem u Beograd na kafu''. Iako je gotovo nemoguće, ali ajde da se ne bavimo što se tamo izdešavalo, već da se fokusiramo na ono što je uslijedilo a to je - doček novopečenog mitropolita MCP Joanikija. Doček koji je obilježen time što je premijer, ponavljam, premijer jedne države zatražio oprost od lidera ogranka vjerske organizacije. Iako u potpunosti razumijem potrebu da i premijer bude vjerujući čovjek, i u tome ne vidim ništa sporno, svaki kontakt toga tipa trebalo bi da se obavlja privatno, dakle bez kamera.
Stav je mala stvar koja pravi veliku razliku - V.Č.
Ako kao lider države prisustvujete zvaničnom dočeku i pred narodom zatražite oprost, to šalje prilično jednostavnu poruku - nemate čvrst stav kojeg se držite, ovozemaljski zakoni u Crnoj Gori više ne važe, država nema moć, a pita se isključivo crkva. Upravo taj čin, pokazao je da sve priče o napretku Crne Gore padaju u vodu, jer se, po svemu sudeći, polako ali sigurno vraćamo u 17. vijek.
Da stvar bude gora, nije ovo prvi put. Sjetimo se samo da su prvi put popuštene epidemiološke mjere kada je dozvoljeno da samo u tu, jednu, subotu do 22 časa ne moramo biti doma. Eto, baš slučajno se poklopilo da baš u tu subotu pada bdjenje i pričest nakon velikog posta. Sjetimo se, takođe, da je i sam premijer poručio da policija neće zaustavljati vjernike tokom hodočašća ka manastiru Ostrog, iako je morao biti svjestan da postoje zvanične mjere koje to zabranjuju. I da se zbog kršenja tih mjera pišu krivične prijave. Ali, ko mari.
Sjetimo se da je premijer tada pokušao da prosvijetli građane kako ne postoji samo ovozemaljski svijet, očigledno zaboravljajući da on nije premijer samo vjernika koji idu u pravoslavnu crkvu (ako njega pitate onda isključivo SPC, jer drugu ne priznaje), već je premijer i građanima drugih vjera, ali i ateistima, agnosticima...
Najviše se laže u ljubavi, lovu i u predizbornoj kampanji - V.Č.
Premijer nas je još uvjeravao i kako neće biti povlašćenih i da se članske karte političkih partija mogu baciti u smeće, ali je, očigledno, zaboravio da nas upozori da će presudna biti krštenica i za imućnije - krst oko retrovizora.
Nastupi Krivokapića nekoga bi ubijedili da se naš premijer poistovjećuje sa Hristom, ipak, kako ni sam ne krije - positovjećuje se sa Ristom, stavljajući njegov amanet na prvo mjesto u svim aspektima odlučivanja i vođenja države. Za potrebe građana, ima vremena…
Rezultati (ne)rada
„Dvanaest apostola, eksperti koji će dokazati da su sposobni da vode mnogo više resora nego njihovi prethodnici“ - to su danas samo drhtavi glasići sa dna paučinom okićenog bunara.
Umjesto toga, imamo:
-Ministarstva koja se vrijeđaju i ljute na postavljena novinarska pitanja.
-Ministre koji su zaduženi da se bore protiv nelegalne gradnje, a sami dižu nelegalne objekte na atraktivnim primorskim lokacijama.
-Ministre koji posjećuju stotine hiljada kilometara zarobljenog zemljišta i to im je sasvim ok.
-Ministre koji laički tumače zakone.
-Državne sekretare, sekretare i zamjenike koji zloupotrebljavaju ovlašćenja i benefite + ministre koji ih pravdaju uprkos zvaničnim stavovima nadležnih institucija.
-Resore u kojima su angažovani saradnici koji javno omalovažavaju novinare i veličaju susjedne države. I to resore koji se pravdaju da te iste saradnike ne mogu otpustiti, jer je takav ugovor. Par mjeseci kasnije, ipak, su mogli biti optušteni.
-Političke smjene brojnih službenika i rukovodećeg kadra, čak i onih koji su postizali vrhunske rezultate.
Opozicija pravi grešku doskorašnje opozicije
Višedecenijski glavni konstituent vlasti, Demokratska partija socijalista, tranziciju je fino započela. Svi su govorili da se neće mijenjati vlast ''bez đa'ola'', a brojni regionalni mediji su čak najavljivali krvoproliće na našim ulicama ako DPS padne. Ipak, pokazali su da su to samo tračevi, opisali rezultate i ono što slijedi - ''izbori su pokazali da smo ostali najjača politička partija, sprovešćemo razgovore sa tradicionalnim koalicionim partnerima''.
Tako je i bilo. Razgovori, naravno, nijesu rezultirali time da održe vlast jer im je falio taj jedan mandat, pa su u Skupštinu ušli uzdignute glave da obavljaju - opozicionu ulogu. Sve do trenutka dok nijesu povukli isti potez za koji se lani opredijelila doskorašnja opozicija, a to je - bojkot parlamenta. Odlučili su da urade ono za šta su kritikovali političke neistomišljenike, da ne dolaze na posao, a da uredno primaju platu.
Toliko godina na vlasti, a i kritike koje su sami upućivali su trebale da ih nauče da građani ne plaćaju izležavanje od „tričavih 1.500+ eura“, već da vođenje konstantne borbe protiv loših odluka, makar to bio i sizifovski posao. U suprotnom, pokazaće da su sve vrijeme Demokrate i URA bili u pravu, jer baš kao Krivokapić, djelima demantuju sopstvene izjave.
Stare navike teško umiru
Lako je sve što se dešavalo u prethodnih 200 dana svaliti isključivo na Vladu, naročito jer je postigla više autogolova nego pogodaka. Ipak, ne smijemo zaboraviti da će brzo godina od dolaska nove vlasti. Priče i kvalifikacije većeg dijela vladajuće većine u kojima se sami aboliraju od odgovornosti u najmanju ruku su - apsurdne. To su jednostavno političke igre i uslovi koje sami postavljaju nadajući se da će im biračko tijelo povjerovati, ali su, najblaže rečeno, daleko od zdravog razuma. Ako si nešto svojim glasom odobrio - poslije nema nazad. To bi moralo da im bude jasno.
Ipak, jasno je bilo da koalicija Za budućnost Lanistera ne može da se pomiri sa tim da se u Vladi baš ništa ne pita, naročito sa najvećim brojem mandata u vladajućoj većini. Zato su napadi na one koje su sami izabrali počeli manje-više od samog starta. Napadi su, naravno, kulminirali Crvenom večerom na kojoj su se izglasavali brojni zakoni, a umjesto noža - Leposavić.
Istorija se ponavlja, ali svaki put sve više košta - V.Č.
Uslijedilo je već poznato - spinovi i laži da je razrješenjem ministra pravde i usvajanjem rezolucije proglašeno da su Srbi genocidan narod, što je opet, daleko od istine i zdravog razuma. Stare dobre opaske na koje smo navikli od vječitih opozicionara, toliko dosljednih da su i u sopstvenoj vlasti opozicija.
Dvesta dana je prošlo. A šta imamo danas? Urušen imidž države. Premijera kojem apsolutno niko ne vjeruje. Vlast koja se svađa među sobom. Prazna obećanja, iste plate, gorivo poskupljalo tri puta za pola godine. Ipak, gledajmo to sa vedrije strane - makar nećemo oboljeti od dijabetesa, jer je Mickey digao akcize na proizvode sa dodatkom šećera ili drugih sredstava za zaslađivanje ili aromatizaciju.
Osvježilo? Ne baš. Pred nama je pakleno ljeto politike i apsurda. I sve po našim rebrima.
Što bi rekao Vinston Čerčil: ''Ovo još nije kraj. Nije čak ni početak kraja. Ali je možda kraj početka''.
