"Falsifikat može prevariti oko, ali ne može promijeniti istinu", kaže se u jednoj poslovici.
Fotografija sa nedavne proslave bitke na Fundini na kojoj se vidi srbijanski trikolor sa grbom Crnojevića (!?) je do sada jedan od najgrubljih falsifikata i manipulacija sa ciljem da "prevari oko".
Takve zastave "još bivalo nije" od Balšića, Crnojevića, Petrovića pa do današnjih dana. Pritom postavljen je srbijanski trikolor, a ne crnogorski sa plavetnom bojom. Stoga se postavlja pitanje: da li je u pitanju neznanje ili loša namjera.
Bez obzira koja je opcija u pitanju (ili su obje zajedno) ova kompilacija uvjerava samo u jedno - da Dobrica Ćosić ima "dostojne naslednike" u rečenici iz njegovog romana: „Laž je srpski državni interes".
Suviše je objašnjavati da se trikolori pojavljuju tek poslije modernih buržoaskih revolucija i da su Crnojevići imali dinastičku/državnu crvenu zastavu sa zlatnim grbom u centru.
I zato upit: kakve veze imaju srbijanski trikolor, grb Crnojevića i bitka Crnogoraca na Fundini (1876)?!
Na ovoj slici je i logo Skupštine Crne Gore sa slikom zgrade Zetske banovine na Cetinju. U ovoj zgradi je samo jednom (1946) održana (jednopartijska/komunistička) sjednica Skupštine.
Inače, prva sjednica crnogorske Skupštine održana je u Zetskom domu na Cetinju (1906), a poslije izgradnje Vladinog Doma (1910) u ovom zadnju. Poslije odluke da Podgorica (Titograd) bude glavni grad sjedište nacionalnog parlamenta je prenijeto u novo administrativno sjedište države.
Laž u službi "patriotizma"
U Ćosićevom romanu "Deobe" (1961) stoji i sljedeće: "Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno…“
Ođe jeste neupitno da je "laž u službi srpskog patriotizma", ali je isto tako neupitno da je duboko nemaštovita, neinteligentna i neinventivna... Ona je u ovom slučaju samo dnevnopolitički manipulativna jer se prisvaja srednjevjekovna crnogorska istorija i "lijepi" na novokomponovani svesrpski (unitarni) identitet u konceptu: jedan narod, jedna vjera, jedan vođa.
Ukoliko je pak "neko" imao namjeru da napravi otklon od AV (što je bilo primjetno u govoru) dodajući Crnojevića grb umjesto (vizantijskih) ocila na zastavi, onda je ipak to morao uraditi državnički mudrije i ne "brkati" vjekove i epohe. Crnogorsko srpstvo, ma šta značilo i ma na koji način ga ko doživljavao, prevashodno je crnogorsko, a u crnogorskoj istoriji je prava riznica pobjedničkih zastava, bez potrebe pravljenja novokomponovanih "frankeštajn" varijanti.
Veksiologija (pomoćna istorijska disciplina koja se bavi istorijom zastava) i heraldika su suviše ozbiljne naučne discipline. Aleksandar-Saša Samardžić je zajedno sa Božidarom Šekularcem autor knjige „Grbovnik crnogorski” (Cetinje, 2006) i u ovom djelu se između ostalog razmatraju Crnojevići, njihov grb i crvena boja štita.
Postoje pritom i stari pisani istorijski izvori koji opisuju crnojevićki grb sa zlatnim dvoglavim orlom na crvenom polju. Jedan od tih izvora je i Charles du Fresne, sieur du Cange, koji u Illyricum vetus et novum govori o Crnojevićima koji su nakon pada Crne Gore otišli u Mletke i nosili zlatnog dvoglavog orla na crvenom polju.
Ono što je sigurno je da se Crnogorci sa Fundine kojim slučajem dignu iz mrtvih ovu zastavu sa "proslave" definitivno ne bi prepoznali.
Stoga umjesto zaključka još jedan citat: „Ko falsifikuje činjenice, ne mijenja prošlost — samo otkriva svoju namjeru.“
