Priča prva
Slušam prije neku noć svog prijatelja gdje mi govori kako ga je poznanik iz Sarajeva nazvao da ga upita da li je ok da dijete koje je poslao na crnogorsko primorje nosi dres reprezentacije Bosne i Hercegovine bez rizka da mu se mogu desiti neke neugodnosti. Naravno da mu je rekao da ne brine i da ga nosi slobodno i sa ponosom.
Ovo mi je govorio dok smo u prepunoj podgoričkoj pivnici svi zdušno navijali da BiH pobijedi Katarce i plasira se u nokaut fazu. Dok sam ovo slušao i pratio kako bosanska mladost postiže golove za TV špice i istoriju, kako je u Crnoj Gori jedino rizično, a ne nekim mjestima i krajnje opasno, nositi crnogorski dres. Druge možete nositi komotno, ali za naš morate dobro da pripazite.
Ono šta će vam svakako smanjiti taj rizik jeste činjenica da danas u Crnoj Gori ne možete kupiti originalni dres crnogorske fudbalske reprezentacije. Vjerujte mi da znam – pokušao sam. Kažu, trebalo bi da dobijemo neku manju količini sredinom jula. Do tada - ništa. Nosite neki drugi. Evo Mesi je sada baš aktuelan, Embape je čak na akciji, ako kupite njegov dres i dres Vinisijusa JR dobijate gratis zastavicu Hondurasa. Jupiii.
Priča druga
Još ne bješe osvježilo, ma se bješe dobro primaklo. Jul je mjesec, godina litijska ili „godina skakavaca“, kako kome drago. Upeklo žestoko. Krenuli smo na Skadarsko jezero da se malo provozamo i vidimo đe bismo mogli pristati sa čunom da zapalimo roštilj. Stali smo na benzinsku da natočimo gorivo za pentu, kupimo par sitnica i... gužva je na pumpi.
Pored nas se parkira crni terenac barskih tablica. Iz njega izlazi krupni, nabildovni i svježe potšišani momak. Elem, jeste li primjetili, ili se to samo meni čini, da momci koji su nabildovani i tetovirani uvijek imaju svježe potšišanu glavu. Nisam nikada sreo nekog začupjelog, kao da se šišaju dva puta neđeljno. Nego da se vratimo sceni. Momak je u crnoj majici na kojoj piše „Barska Srbadija“. Ovo su oni što su pekli prase ispred Skupštine Crne Gore dok je Andrija Mandić štrajkovao glađu jer je Crne Gora priznala Kosovo.
U znak protesta i podrške svom gladnom vođi odlučili su da iźedu prase. Elem, jeste li primijetili, ili se tako samo meni čini, kako je u svim dešavanjima ovih i sličnih likova uvijek prase konstanta. Ostali likovi se mijenjaju, dolaze i prolaze, ali prase ne mrda. Konstanta.
Izdržite, poručivao je gladni vojvoda Mandić iz bolničke postelje. Izdržite, jer čim mi dođemo na vlast prvo što ćemo da uradimo je da poništimo priznanje Kosova. Obećanje je, kao što znate, trajalo kraće nego pečeno prase tu noć ispred Skupštine.
Gledam ja u onaj natpis, a prase mi pred očima, toliko je bilo znakovito i samozatajno da nisam ni primjetio kada je krenuo prema meni sa nimalo drugarskim izrazom na licu. Vjerovatno okuražen litijama od prethodne noći, pod utiskom mase u kojoj, kako reče Krleža, smrdi ali je makar toplo, a moguće i pod dejstvom praškastih aditiva koje su im možda popovi-dileri besplatno dijelili na tim bogougodnim šetnjama, imao je očiglednu želju da mi nešto poruči ili priruči.
Kada se primakao shvatio je da su u mom autu još četiri momka. E, sada se dešava obrt, sada je meni bilo toplo, malo smrduckavo ali toplo. On u trenu shvati da je aperisan i povuče se sa jasnom idejom da to obavi dogodine.
Kada se čovjek navikne da ćuti zbog majice, vrlo brzo će ćutati zbog zakona. Kada pristane da traži blagoslov za komad državne zemlje, sjutra će tražiti blagoslov da kaže šta misli. I tada više neće biti važno ko je na vlasti
Razmišljao sam, kada sam ušao u auto da li ga poznajem, da li smo se neđe ranije sreli pa nam ostali neki „dugovi“, možda me zamijenio sa nekim... onda na tren uhvatih svoj odraz u retrovizoru i sve mi bi jasno. Na mojoj majici je bio crnogorski grb i natpis: DA JE VJEČNA!
Tako je za mržnju malo potrebno. Dvije majice i nešto manje od dva mozga.
Priča treća
Istog tog dana smo nastavili sa naumom i izašli na jezero. Vozili smo se Moračom od Vranjine prema ušću. Sa naše lijeve strane je bilo ostrvo na kojem su mještani i drugi često pravili zabave i piknike uz muziku i piće. Pitali smo u jednoj od grupa po kojoj osnovi se dobijaju te parcele na korišćenje, da li je ono privatna svojina, ima li neko pravo preče svojine... i, na kraju, da li bismo mi mogli negdje napraviti neki mali kutak za nas, gdje bismo dolazili u slobodno vrijeme.
Možete, naravno, rekoše nam mještani, samo prvo morate zatražiti blagoslov od popa iz manastira Vranjina. Obično ljudi odnesu neki dar i on im da blagoslov.
Znači treba da podmitimo popa da bismo dobili svoje parče zemlje? Jednostavno, prosto i učinkovito. Nismo iznenađeni, jer da li vranjinskog popa, nekog lokalnog činovnika ili neku višu instancu u ministarstvu, sasvim je svejedno, princip je isti, sve su ostalo nijanse, kako reče Balašević.
No, ono što je bilo posebno zanimljivo je to što smo odmah provjerili na geoportalu čije je ostrvo, i našli da ne pripada manastiru već državi. Bila je to državna svojina. A, na krajum sve i da je bila manastirska ona je opet državna, jer ovo se sve dešava prije nego što će Dritan i URA prodati sakralnu svojinu popovskoj srbadiji.
Dakle, pop radi van svoje jurisdikcije. Nije da sumnjamo, ali nešto nam tu nije u redu. Slutimo na neku prevaru.
„Momci“, nastaviše svetosavno uplašeni mještani, „kako hoćete ali ako vam ne da blagoslov neće biti dobro“.
Uplašiše nas. Nije da vjerujemo u te mantre i čuda ali, znate kako, strateški je manastir u prednosti. On, i pop u njemu, se nalaze na brdu koje dominira krajolikom i nekako je ostrvo pod njim, pa nam bi logično da ako ovaj pop išta zna neće mu teško biti da dobači do nas.
Na parčetu zemlje, koji niko prije nas nije zauzeo, napravili smo klupe, pristanište, skakaonice, roštilj, stolove, stolice... svaki slobodan trenutak smo uživali u tom malom raju, ali uvijek uz oprez da nas pop bez zemlje ne prošpija tamo gore. Svom šefu.
Nekoliko nedjelja kasnije naišlo je veliko nevrijeme, padala su stabla vrba i topola od jakog vjetra. Većina kampova je bila oštećena. Nas je preskočilo. Valjda zato što nismo još uvijek bili „zavedeni“ tamo gore poput drugih.
Epilog
Tri priče. Naizgled nepovezane. Jedna o dresu, druga o majici, treća o blagoslovu. A zapravo sve tri govore o istoj bolesti.
U prvoj se čovjek pita smije li pokazati ko je. U drugoj neko misli da ima pravo da odluči ko smije biti ono što jeste. U trećoj pop odlučuje ko može da koristi državnu zemlju. Dres, majica i blagoslov. Tri obična predmeta pretvorena u instrumente kontrole.
To vam je, uostalom, suština svih autoritarnih projekata. Ne počinju oni tenkovima, nego simbolima. Ne traže prvo da promijenite državu, nego da promijenite sebe. Da skinete dres. Da okrenete glavu. Da zatražite dozvolu. Da ćutite. Da se naviknete.
A kada se čovjek navikne da ćuti zbog majice, vrlo brzo će ćutati zbog zakona. Kada pristane da traži blagoslov za komad državne zemlje, sjutra će tražiti blagoslov da kaže šta misli. I tada više neće biti važno ko je na vlasti. Biće važno samo kome se ljubi ruka.
Srećom po njih, propaganda uvijek računa na kratko pamćenje. Srećom po nas, stvarnost je upornija od propagande. Jer koliko god pokušavali da od građana naprave podanike, uporno ih odaje jedna sitnica – svaki put kada se dočepaju vlasti, preko noći počnu da rade upravo ono protiv čega su se godinama zaklinjali da će se boriti. To je jedina dosljednost koju su uspjeli sačuvati.
Uskoro će šest godina od kada ono osvježi. Od kada vratismo Kosovo Srbiji, od kako poništismo rezultate referenduma, od kako zamijenismo himnu, zastavu i grb, od kako izađosmo iz NATO saveza, od kako rekosmo NE Evropskoj uniji, od kako partizane proglasismo zlikovcima, od kako đedove četnike u čitanke ubacismo, od kako svoju đecu na studije u Bjelorusiju i Rusiju poslasmo, od kako...
No, nije lako ubiti državu. Nije lako u šest godina satrijeti nešto što je hiljadama unazad stvarano. Nije ni lako, a bogami neće biti ni moguće, gospodo moja, vlašću zatečna.
Država ne nestaje onoga dana kada joj promijene zastavu. Nestaje onda kada njeni građani počnu da kriju vlastiti grb, da traže dozvolu za svoje parče zemlje i da se izvinjavaju što vole svoju kuću. Sve poslije toga je samo administracija propasti.
E, pa toga neće biti. Jer koliko ste vi koji ste danas na vlasti bili nespremni da budete na čelu države i da donosite odluke, i koliko ste bili relaksirani u ulozi ugroženih opoziconara koji su mogli sa svojih jahti da prijete i obećavaju koliko god im se moglo i šćelo... sada se mora i stati iza svojih odluka, vlast sa sobom nosi i odgovornost. Osim ukoliko ste Demokrate ali onda se kao recidiv takvog kukavičkog ponašanja desi egzodus glasača i borba za cenzus. Biti u vlasti nije uvijek ugodno, za neke je bilo čak i pogubno.
Pa prođe šest godina u kojima smo počeli sa mrtvačkim glavama i četničkim simbolima a završili sa ljubljenjem ruku EU administraciji i ponosno, pardon lažno-ponosno, isticanjem crnogorskih simbola proteklog 21. maja.
Ponavljao je davnih devedesetih u Skupštini Crne Gore Slavko Perović staru latinsku da svaka vlast mijenja, a da apsolutna mijenja apsolutno. Biće izgleda je to posrijedi ili su možda ucijenjeni nečim. Ma nisu, dali bi neki znak da jesu.
Sve su ovo igre i igrarije, nekoliko loših glumaca vođenih odličnim režiserom. Pa ako vas ubijede u priču nije do njih nego do vas. Da se kasnije ne žalite kako niste znali.
Tako da nemojte se iznenaditi ako sjutra, 13. jula, vidite kako u isto vrijeme neka od politički korisnih budala DF pokuša da pred Skupštinom okači srpsku zastavu, dok njegov šef bude, pod crnogorskim krstašem sa stisnutom pesnicom na čelu, uzvikivao: Smrt fašizmu – Sloboda narodu!
