Jedan od najdosljednijih i najžešćih javnih kritičara političkog i pravnog sistema, oblika i načina vladavine u Kraljevini Srba, Hvata i Slovenaca, kojoj je 1918. godine nasilno prisajedinjenja Crna Gora, bio je advokat dr Sekula Drljević, bivši crnogorski ministar i utemeljivač i faktički vođa crnogorskih federalista (Crnogorske stranke), jedine autohtone političke partije u Crnoj Gori u periodu od 1919-1941.godine, koja se borila za pogažena i oteta prava Crnoj Gori i crnogorskom narodu.
Drljević je, od prve polovine 1919. godine, konstantno i rezolutno osuđivao policijski i drugi teror, torture, mučenja i druga nehumana postupanja, koje je ondašnji režim sprovodio u Crnoj Gori i na prostoru tadašnje Kraljevine SHS, od strane organa vlasti, kojima je upravljao beogradski dvorski i vladin državni centar.
Kao već poodavno osvjedočeni opozicionar, koji se borio za vraćenje nasilno oduzetih prava Crnogoraca i Crne Gore, Sekula Drljević je tada jasno pokazao političku i ličnu odvažnost i hrabrost da javno osudi postupanje tadašnjeg ministra unutrašnjih djela Kraljevine SHS, Koste Timotijevića, čije su policijske (žandarmerijske) snage vršile teške represalije nad crnogorskim narodom i svima drugima u okviru tadašnje države, koji se nijesu pokoravali velikosrpskoj hegemonističkoj ideologiji i politici, koja je već bila izvršila opresivnu ekstinkciju Crne Gore.
Predmet Drljevićeve precizne, osnovane i oštre javne kritike tokom 1922. godine bio je tadašnji ministar unutrašnjih djela KSHS Kosta Timotijević. Najprije je u ovoj istoriografskoj pripovijesti i ekspoziciji relevatno i kratno odgovoriti na pitanje: ko je bio Kosta Timotijević? Kosta Timotijević (Grošnica, Kneževina Srbija, 21. maj 1870. - Beograd, 1. februara 1939.), pravnik, advokat, političar, narodni poslanik, istaknuti je član i funkcioner Demokratske stranke Ljubomira Davidovića.
Bio je zagovornik centralizma i unitarizma u KSHS i Kraljevini Jugoslaviji, koji je, između ostalog, odricao pravo na bilo koji oblik crnogorske državnosti i posebnosti u ondašnjoj jedinstvenoj državi.
Timotijević je bio ministar pravde Kraljevine Srbije i Kraljevine SHS u vladi Ljube Davidovića (18.VIII 1919 - 19. II 1920.), narodni poslanik u Skupštini KSHS i ministar unutrašnjih poslova KSHS. U vrijeme kad je 1922. godine, dr Sekula Drljević javno pisao protiv politike i postupaka ovog ministra kralja Aleksandra Karađorđevića, Timotijević je bio ministar unutrašnjih djela KSHS.
Kosta Timotijević je bio ministar bez portfelja u diktatorskoj vladi generala Petra Živkovića (30. IX 1931 - 6. I 1932.), da bi od 1932. do 1938. godine bio senator u Kraljevini Jugoslaviji. Umro je 1939. godine u Beogradu.
Duhovni i stvarni politički vođa i ideolog crnogorskih federalista dr Sekula Drljević posvetio je posebnu pažnju političkoj ideologiji i njenim konkretnim reperkusijama, koju je tada zastupao ministar KSHS, Kosta Timotijević. Učinio je to Drljević u autorskom članku, objavljenom u zagrebačkom listu “Hrvat” od 7. rujna (septembra) 1922. godine, a potpisanom poznatim Drljevićevim pseudonimom “Flavius”.
Taj Drljevićev novinski tekst tekst nosi naslov “MINISTAR OSLOBODITELJ”. Mi ga prenosimo u cjelini:
“Bilo je to u mjesecu augustu godine 1922., kada ministar unutrašnjih djela zemlje Srbije objavi svima narodima prostranog kraljevstva, i ››oslobođenima‹‹ i ››osloboditeljima‹‹, da ih više neće batinati. ››Tjelesna kazna i batine nigdje zakonom nisu predviđene‹‹, veli g. ministar i pozva se na ››Zemaljski Ustav‹‹ i zakone. I sva prestonička štampa u najdubljoj poniznosti odade slavu i hvalu ministru oslobodiocu. I batinanima i kandidatima za batine – u zabludi je svaki podanik ove države (građana u njoj nema), koji sebe ne ubraja u jednu, od tih kategorija – zasija lice veselošću oslobođenih robova. I po varošima i po selima, i u palatama i u kolibama, i u zatvorenim prostorima i na carskim drumovima jednako se slavilo ime Velikoga Ministra. I do sada je naša otačbina bila zemlja praznikovanja i praznovanja, ali ovakvog opće još narodnog slavlja nije dočekivala. Svetkovina jošte negledana: cijela zemlja prisustvuje pogrebu – ministar – batinaš sahranjuje batinu !
Prošla je svetkovina: narod je srećan i zadovoljan. I već je mir, mir kao na groblju; a veseli ministar veselo ministruje u veselom kraljevstvu.
Ukinute su batine!
Koliko je u tim riječima slatke utjehe za sve, kojima su u ove četiri godine radikalsko-demokratskog bogovanja kuće popaljene, imovina opljačkana, kćeri silovane, rebra polomljena ! Sa koliko čarobne snage te tri riječi otačbinu batinaške vladavine u tako dugo bičevanoj fantaziji batinanih pretvaraju u zemlju slobode ! Izmučene žrtve već vide svoje tlačitelje okovane u lancima, jer više nijesu naši zakoni, kao što su do sada bili, sredstvo za obmanjivanje stranaca, nego istinski regulatori naših odnosa, kako međusobnih tako i onih prema državi i njenim organima. Akcija državnih činovnika koja je do sada ličila mutnoj jesenskoj neobuzdanosti planinskih potoka, koji još ne uspješe da izgrade svoje stalno korito, biće u buduće svedena u korito zakonitosti. (Znamo da riječ korito nije najsrećnije izabrana, ali ako drugu upotrebim, bojim se, da bi radikali i demokrati to shvatili kao pokušaj da im se otme korito). Otačbina braće Novakovića konačno je napustila krvavu praksu svojih slobodoumnih ustava počevši od onog od god. 1888. do ovog ››Vidovdanskog‹‹ - uvjeravaju lakovjerni, a bolji poznavaoci srbijanskih ››Sloboda‹‹ slušaju ih sa neprikrivenom bojažljivošću. I tako šapat vjere i nevjere, radosti i straha ide od usta do usta a veseli ministar veselo ministruje u veselom kraljevstvu.
Ukinute su batine!
Već četiri godine cijela naša javnost, izuzevši srbijansku, buni se urnebesnim protestima i krvavim ustancima protiv zločina radikalsko-demokratskog ortakluka. Već četiri godine režim pljačkaša, batinaša, palikuća, lopova i aferaša svih mogućih rodova i vrsta naziva sve proteste protivu sebe separatizmom i izdajom. Već je četiri godine, kako je srbijanska štampa, skoro sva, pretvorena u automat za halakanje protivu hrvatskih i crnogorskih ››separatista‹‹. I to sve zbog toga što ne će da proglase batinu za sveca i da priznadu batinanje za pravo ››osloboditeljke‹‹ Srbije. I najedamput ministar srbijanske krvi i koljena (on doduše nema koljena, jer jedva zna kako mu se otac zvao) objavljuje vjernim podanicima kraljevstva, da ukida batine. Poslije tako dugog njegovog aktivnog učestvovanja u batinjanju zar se nijesmo dužni zapitati, kakva ga je ››viteška‹‹ nevolja na taj korak naćerala?
Taj akt nesumnjivo mu je morao veoma teško pasti iz dva razloga. Njim je priznao da je režim za koji i on nosi veliki dio odgovornosti, režim nasilja i korupcije ili – da upotrebim popularni slogan njegov - režim batinaški. Time je razriješio dužnosti protivnike njegove, da nastave dokazivanje, da je svako dalje održavanje današnjeg stanja moralno sablazan i siguran politički slomivrat.
Poznato je da su on i njegovi drugovi preko svojih organa do sada, protivno Ustavu i zakonima, batinali građane, i time je sebe i svoje drugove nužno doveo na optuženičku klupu. Ma koliko da je poznato, da je on čovjek male pameti, ipak nije tolika budala, da sebe dovodi na optuženičku klupu bez jakih uzroka. Koji uzroci to mogu biti ? Da nije kajanje ili je možda prozrivi starački predosjećaj kazne za učinjene zločine ? Ili se radi o pokušaju dubljih državničkih pogleda, da se spase što se još spasiti dade? Da nije ministrova objava rata batini sljedovanje savjeta koga od naših zaštitnika i prijatelja ? Najvjerojatnije je ovo posljednje, a može biti i nešto drugo.
Zaludu gosp. Kosta Timotijević prosipa suze nad ranama svojih žrtava, ja u njegovo kajanje ne vjerujem.››Prije će kamila proći kroz iglene uši‹‹, nego će od Savla postati Pavle. On je od ujedinjenja ovamo stalno ili član vlade ili njen skupštinski stup. On je, kao ministar pravde, davao iznimna unapređenja sudijama koji su se isticali paljenjem kuća, ubijanjem žena i djece i pljačkanjem tuđe imovine. On je kao ministar pravde, po čitave sate konferisao sa poznatim palikućom Ivom Pavićevićem, bivšim srbijanskim ministrom a kasnije vladinim namještenikom na Cetinju. Poslije tih konferencija kao i onih s g. S. Pribićevićem redovno se primjećivalo, da Pavićević proširuje svoj opseg i pojačava intenzivnost svojih razbojničkih podviga. Je li moguće da je on, kao ministar policije, došao do pravne svijesti, koja mu je, kao ministru pravde, redovno očajno nedostajala? Je li moguće da čovjek, koji je naređivao i nagrađivao vršenje najtežih zločina, paljenje kuća i ubijanje djece, zadrhti pred batinanjem građana? To je isključeno.
Nije ni strah od kazne. Mažuranić doduše pjeva:
››Tko je mlađi rado gleda
na lipovu krstu muke;
a tko starij', muke iste
sam na sebi s vlaške ruke
već u napr'jed od stra ćuti‹‹.
Timotijević je postariji gospodin i moglo bi se predpostaviti, da istu batinu na sebi ćuti, ali to nije slučaj. Mi živimo u zemlji, u kojoj ministri i njihovi činovnici ne zaziru ni od ››Krfskog pasulja‹‹ ni od ››Subotičke slanine‹‹, ni od ››Topčiderskog masla‹‹ niti u opšte od svih vrsta životnim namirnica. Nekažnjeno pljačkaju i ratnu odštetu iz Njemačke i sekvestrirana imanja. (Oni to ne zovu pljačka nego nacionaliziranje). Nekažnjivo ubijaju svoje političke protivnike, pale im kuće, žene i djecu im ubijaju, kćeri im siluju. Oni nekažnjeno svojim naredbama oduzimaju nekretnosti i natrag ih vlasnicima vraćaju, čim se upišu u radikalnu ili demokratsku stranku. Oni silom i korupcijom nameću narodu ustav i odmah za tim ››zakonom‹‹, protivno tom istom ustavu, izbacuju svoje političke protivnike iz parlamenta. Jednom riječju, oni su već evo četiri godine proglasili sebe za državu, imovinu državnu i onu političkih protivnika za svoju i ličnu sigurnost građana sveli u opseg samovolje svoje i svojih organa. I zar poslije svih tih zločina da on uzdrhti od straha zbog batinjanja građana?! Ne, on i njegovi drugovi ne će uzdrhtati, dok ne budu dovedeni pred vješala. Oni još u tu mogućnost ne vjeruju.
Da naredba o ukidanju batina nije akt neke bolje političke uviđavnosti to, poslije svega navedenoga, mislim, nije potrebno dokazivati. Ta je naredba nesumnjivo ili ››savjetovana‹‹ s polja ili je pokušaj skretanja pažnje građanstva sa priprema novih zločina, koji su u projektu. Ovo posljednje je vjerojatnije i za to je potrebno, da građani budu oprezni, vrlo oprezni. Ako ovi znaci ne varaju, lična bezbjednost građana stoji pred novim opasnostima.
U Podgorici, 2. septembra 1922.
Flavius“[1].
Napomena naša: „Flavius“ je bio jedan od pseudonima dr Sekule Drljevića.
[1] „Hrvat“, Zagreb, četvrtak 7. rujna 1922., broj 755, str. 1. Članak „Ministar osloboditelj“, „Flavius“
