Imate li i vi utisak da su ovi novokomponovani vjernici, koji kleče i to u redu, poput onog u supermarketu ili u Cineplexxu, takvi foliranti, da to majka nije rađala?
Iza tog, naizgled dramatičnog stanja, potpunog autoponiženja, klečući na koljenima a sa „glavom u pijesku“, umjesto meditativnog stanja kontemplacije, konekcije sa nečim uzvišenim, nadljudskim, kosmičkim, krije se najobičnije pomodarstvo i patetična, malograđanska oskudnost duhovnosti. Kako znam – pitaš me, na smrt uvrijeđeni mali, uplašeni, površni prinče provincije?
Kao prvo, pokušaj da zamisliš jednog prosječnog Crnogorca iz, recimo Njegoševog doba, jer vam je „njegoševska Crna Gora“ vizija za našu evroatalansku epopeju, kako sa sve sabljom, kuburom i egom poput Durmitora, kleči sa glavom na zemlji, bilo đe, pa i u crkvi. Priznaj, ne ide ti baš najbolje da vizuelizuješ takvu situaciju? To je zato što je nemoguća i zato što se nikad nije dešavala.
Ekstremizam je uvijek u suprotnosti sa duhovnim, ne postoji ekstremna duhovnost, ekstremna vjera, ekstremna pobožnost
Drugo – da se foliraš dok se ekstatično blamiraš u tom pseudoduhovnom kiču - znam, zato jer je nemoguće meditirati, pokušavati dosegnuti kontakt sa dubinom samog sebe, sa esencijom sopstvenog bića, ogoljenog svim slojevima svakodnevnog, profanog, materijalnog, zemaljskog, jer se tako dolazi i do bilo čega u što vjeruješ, sve dok nijesi u apsolutnom miru. Red za čekanje je posljednje mjesto na svijetu đe bi normalno biće tragalo za bilo čim uzvišenim. Jedino stanje do kojeg možeš doći u tim okolnostima jeste infekcija Covid-19.
Kao treće, u odnosu na crnogorsku, a i bilo koju drugu hrišćansku kulturu, nasljeđe i tradiciju, takav prizor kolektivnog klečanja, sam po sebi je ekstreman, budi jezu i strah za budućnost statusa normalnosti ovog prostora. Ekstremizam je uvijek u suprotnosti sa duhovnim, ne postoji ekstremna duhovnost, ekstremna vjera, ekstremna pobožnost. To je oksimoron. Blagost, umjerenost, smjernost su načini za lifestyle jednog pravog vjernika - tome valjda i Sveto pismo uči, osim ako svetosavlje ekstremno drugačije ne tumači jevanđelje, što će najprije i biti slučaj.
Pojava masovnog klečanja, u pravoslavnoj duhovnoj praksi, rezultat je esktremizacije među vjerujućim stadom. I dok se oni, još uvjek normalni, sablažnjavaju nad prizorima ovog etno-nacionalističkog vjerskog galimatijasa kojeg živimo trenutno, virus se širi, a nove generacije se sistematski terorišu, praveći od njih moderne svetosavske janjičare.
Ona fotografija djece, koja „grešna“ kleče, poručuje nam sasvim jasno: u novoj Crnoj Gori hodati uspravno, podignute glave kao znak čistote obraza se zamjenjuje modelom klečanja pred popovima sumnjivih biografija, a i čistote obraza, čim mogu djecu na koljena baciti da kleče pred njima. Sasvim logična je to inercija rastućeg siromaštva – i onog u srcu i onog u novčaniku.
