Zvuk zatvaranja patenta ko zna koje po redu mrtvačke vreće, u kojoj je danas putovanje završio još jedan život, nemilosrdno tačno opisuje banalnu tupost ove nove crnogorske realnosti.
Sva nadanja, sve ambicije, ljubavi, čežnje, cijeli jedan mali univerzum ljudskosti, završen je tim prostim, ledenim i strogim zvukom - ZIP! Za nama je još jedan dan u kome su medicinari, koji su rutinom inercije smrti oguglali na dimenzije tragedije, spakovali mrtve u vreće, a Crna Gora otišla da „mirno“ spava.
Mirno spavaju i institucije, funkcioneri i sva odgovorna lica u izvršnoj vlasti. Niko nije kriv. Niko ne osjeća odgovornost. Na televiziji, na bilbordima, na internetu, u medijima… nigdje ne iskaču spotovi u okviru neke kampanje čije poruke vrište - VAKCINIŠI SE! Ne.
Umjesto toga, slike poput mitropolita u tržnom centru sa fotografima oko njega kao da je Kim Kardashian dominiraju u medijima i podsjećaju nas da su najveće zvijezde u zemlji - popovi. Popovi i političari. Oni političari čiji snimci blamaža, gafova i uličnih fajtova na YouTube-u dobijaju na hiljade, desetine hiljada pregleda. A nacija se smije. Cereka. Narod se zacenuto zabavlja.
Sjećamo se prethodnog nacionalnog tijela za borbu protiv covida-19, koji je sve u zemlji u potpunosti podredio borbi sa virusom. Bila je to žestoka borba za svaki život, tek danas to vidimo. Danas, kada nas teško licemjerje, glupost i praznovjerje političke elite, podsjeća na to. Kada nas sopstvena neosjetljivost na dimenzije smrti kojom smo okruženi podsjeća na to. Kada više gotovo da ne razgovaramo o tome ni u okviru kafanskih tema, osim onda kada smrt obori neki novi rekord.
Naredba odozgo je jasna i očigledna! Ništa u medijima ne smije zasjeniti pretenciozno nazvane ideje, političke šargarepe na štapu, za stado... Ne duhovno, već bukvalno. Maršalov plan! Evropa sad! Crna Gora radi!
Premijer na vanrednom pressu problem razmjera pandemije nije pomenuo, dok ga novinar nije pitao. Pričao je o nekoj bajci koju ćemo živjeti, možda, ako...
Crna Gora radi?! Crna Gora umire! Nikad ne smijemo zaboraviti ove dane! Elementarna moralnost nas obavezuje da se sjećamo i podsjećamo na to da neko na po 15 mrtvih gotovo svakog dana nije preduzeo ništa, već odlučio da sačeka, pa „ako“...
Dakle, za te nečije standarde, broj mrtvih nije dovoljno alarmantan? Za nekoga je granica podnošljivosti broja umrlih i zaraženih još daleko od nas?
Premijeru je, vidjeli smo na njegovom pressu, stanje podnošljivo, jer je na nivou Slovenije!? Treba li da nam je lakše zbog toga? Premijerov doktor ubjeđuje ga da je on sam po sebi fenomen, jer mu broj antitijela stalno raste. To mu je argument zato što je jedini evropski nevakcinisani lider? Promijenite doktora, predsjedniče Vlade!
Koji bi to mural, precizno i tačno, podijelio teren naših podjela
Udobnost fotelja, umor od bezbroj izbornih poraza, laskanja poltrona i intenziviran seksualni život, novim funkcionerima uliva strah u kosti da bi se taj san mogao završiti? „Šta ako uskoro budu izbori? Ko će podnijeti teret nepopularnih političkih odluka? Nije vrijeme za nezadovoljstvo naroda? Vidite kako je DPS prošao?“
Zbog toga je danas anarhija osvojila naš sistem. Zato je ono odgovorno i moralno zamijenilo populističko udvaranje neukusu, neznanju i siromaštvu. Siromaštvu se ne udvara, ono se satire, kao korov! Onda kada takvi kompromisi postanu praksa, osim žrtava virusa sahranjuju se i kultura i standardi javnog morala. To je siguran recept za mrak dogmatizma, zastrašivanje i ubijanje kritike, folklorizaciju urbanog, tabloidizaciju integriteta, za sve ovo što nam se dešava.
Često čujemo floskule o nikad većim podjelama i tome kako je borba protiv njih društveni prioritet. Naše podjele nisu onakve kakvim se artikulišu u okviru nikad gore političke ponude u Crnoj Gori. Dok se one reflektuju kao posljedica političkih interesa, dok prođu kroz filtere propagande, manipulacija i geopolitičkih „intervencija“ na naše živote, suština naših podjela se gubi.
U toj suštini, izgubljena u prevodu, lebdi sasvim „drugačija“ istina. Naše su podjele odraz borbe našeg društvenog organizma sa virusom neonacionalizma, rebrendiranog vjerskog patosa kao utočišta opšteg siromaštva i neznanja... Naše su podjele posljedica otpora totalitarnom, malograđanskom duhu... One predstavljaju otpor kulturnoj getoizaciji u lokalnim mitovima koji su iznikli iz ratnih sukoba, a ohrabreni euroatlantskim zastojem i ponuđeni kao alternativa za integracije.
Naše podjele u svom izvornom obliku, isključivo su civilizacijske i njih treba dodatno osvijestiti, plastično predstaviti u istinitom formatu i konačno ohrabriti! U suprotnom će ih prosta, bahata i sebična optika političkih interesa uporno svoditi na prosrpsko-procrnogorske konflikte, što nisu.
Kod komšija je juče samo jedan mural precizno povukao liniju između njihovih civilizacijskih polova. Ratko Mladić je kao mrežica na teniskom terenu poslužio tom vrijednosnom meču između dvije Srbije. Koji bi to mural, precizno i tačno, podijelio teren naših podjela?
