Dobro jutro, prijatelji. Planeta je opet uspjela da se kao balerina u pirueti zavrti oko sebe. Sunce je nestalo sa horizonta, pa se opet pojavilo, sve se i dalje neprekidno mijenja, ali ipak nekako i ostaje isto. Da, mi smo taoci nepokolebljive i tvrdoglave istosti… I u Kosmosu i ovdje na kamenu trećem po redu od Sunca, ali niđe, naravno, nebo nije plavo kao iznad Crne Gore. Ovdje je svaka konstanta - konstantnija!
I dalje buljimo u svoje telefone, čekajući šta će nam danas omiljeni političar servirati, kao što se psu „servira“ koska, dok sa vodom na ustima čekamo novu dnevnu senzaciju, u „najvažnijoj sporednoj stvari“ u našem životu - politici! Nekome je fudbal, a nekome jedna od najgorih evropskih političkih klasa. Klasa takvih političara koji nam u 21. vijeku govore da je najstrašniji odraz zrelosti - to što smo promijenili vlast.
Svaki put kad nam civilizacija naloži i vi ćete morati tamo đe treba braniti modernu, kulturnu Crnu Goru!
Kad smo već kod teme odnosa promjene i istosti, kako gledamo sa ove distance taj politički blokbaster koji nam se izdešavao od 30. avgusta 2020, danas najbolje vidimo karakter duha tih promjena.
Dinamika promjena u politici jeste važna, uvijek neophodna, ali kod nas je stekla status sulude iracionalnosti. Kao kad u lažnoj euforiji čekaš Novu godinu, sa radošću i nadom koje nemaju nikakvo pokriće, tako je i većina ovdje vjerovala da će smjena stare vlaste ostvariti sve snove, neostvarenost magično izbrisati gumicom, da će dugovi nestati, mediokritetstvo sakriti, odgovornost izbjeći, jer je svako drugi bio kriv, umjesto čovjek sam sebi.
Dakle, promjena je došla na način da je osvijetlila realnost u kojoj je čovjek koji personifikuje sistem koga je trebalo promijeniti, u nekoliko nivoa razlike u klasama, superiorniji i ozbiljniji igrač od onih koji donose promjene.
Zamislite paradoks da taj fenomen postane najočigledniji nakon dolaska na scenu nove generacije lidera. Može li biti više pesimizma u toj bizarnoj naznaci naše budućnosti?
No, ipak, mi i dalje sjedimo udobno u svojim foteljama i gledamo kako se polako pojavljuju bore na našim omiljenim super junacima… Buljimo u njihove živote, nove koalicije i nove ljubavnice, dok oni sa parlamentarnih govornica, s nerealnim i napuvanim doživljajima o sebi, žongliraju sa našim krvnim pritiscima.
Prijatni zvuk „skupštine“ prosipa se po domu, dok se krčkaju naši ručkovi, zajedno sa njim i naši mozgovi, naše mladosti i perspektive, sve dok potpuno ne sagore, jer smo nesmotreno zaboravili na njih u ekstatičnoj hipnozi skupštinskih „giganata“.
Kolika količina egoizma, pretencioznosti i ozbiljnog umišljaja na jednom mjestu! Likovi u svakoj rečenici imaju makar po jednom pomenutu riječ „istorijski“. Pa da, oni su istorijski ljudi. Velike riječi ponavljane do apsurda: narod, narodna volja, sloboda… Još kad se slušaju na ruralnom moračkom ili zetskom akcentu... Ma kakav Netflix, čovječe!
Jedan moj prijatelj, koji je dio života proveo po svjetskim metropolama, nakon što se vratio doživio je neku vrstu sloma kada je vidio ista lica, sa istom pričom nakon 20 godina koje je proveo po drugim kontinentima. Tako revoltiran i uzbuđen tada je navodio primjer Emila Labudovića, koji mu se prvi ukazao na TV-u kada se vratio, kao da nikad nije ni odlazio.
I tako, u tom dramatičnom opisu naše pasivnosti evolucije, gosn Labudović je u daljem razgovoru postao naziv za taj fenomen, pomenuvši ga te večeri u kafeu makar 20 puta. Iste večeri kasnije, došavši kući, ispostavlja se, baciće TV kroz prozor, poput neke rock zvijezde u demoliranoj hotelskoj sobi.
TV će se katarzično slomiti u 100 komada na platou isped poznate podgoričke zgrade. Zašto, pitate se? Nakon sve te priče, tog lamenta nad našim Emilom Labudović matrixom, došao je kući, poljubio ženu, sjeo u fotelju, upalio TV, a na njemu - pogađate. Emilo. Jedan dobar Samsung je životom platio, a mi i dalje umiremo od smijeha kad se sjetimo.
No, tako je kako je… Kažu da svako društvo dobija političare kakve zaslužuje. Ali, da li smo toliko grešni i prokleti, da danas moramo trpjeti novi nivo dekandencije „buržoazije“ našeg vremena. A nije u pitanju moj subjektivni doživljaj, zato što mi je puno ljudi iz različitih uglova pomenulo i osvijestilo da se i oni osjećaju... potcijenjeno? Izdato?
Da li i vi osjećate, svi vi koji i dalje niste kapitulirali pod silinom tog pritiska marginalizacije i diskriminacije, zato što i dalje šetate za Ukrajinu, dolazite na belvederske vatre razuma, dižete glas svakog puta kada čovjeku savjest nalaže da ga treba dići!
Vi koji niste skliznuli u poltroneriju političkim kastama, vi koji ste smisao našli u lojalnosti pravdi i svojoj zemlji. Da, svojoj zemlji, iako je to u optici novih lijepih i pametnih odlika pećinskih primitivaca.
„Treba ići dalje, novo vrijeme je, nećemo živjeti u prošlosti, Crna Gora je prošlost“?
Ovog puta, od strane onog dijela političara koji bi navodno trebalo da budu na istoj liniji fronta za ideje suštinski slobodne, moderne, progresivne Crne Gore, koja nema problem da stvari nazove pravim imenima. U kojoj je svako djelovanje protivno nacionalnim interesima po automatizmu svakog normalnog društva podložno krivičnoj odgovornosti, a ne stvar sloboda – govora, vjerskih sloboda, i slobode izbora. U kojoj radikalne ideje i djela denacifikacije, negacije identiteta, međuetničke mržnje, krađe kulturnih dobara i otimanje istorijske baštine nisu „legitiman politički pol krajnje desnice, koje ima svuda u Evropi“, nego šovinistički, ksenofobni, hegemonistički čin, strogo zakonima i standardima kulture strogo zabranjeni. Svuda, pa i u trendu sve desnije Evrope.
Kažu da svako društvo dobija političare kakve zaslužuje
Od kad se dogovori nova vlast ostadoše svi ti aktivisti, svi ti vječiti „čuvari tvog poštenja“, svi oni vitezovi i sve one hrabre djevojke, da se sami, kao Don Kihoti bore sa vjetrenjačama.
Da se ne lažemo, sve nas je manje, to se vidjelo i 9. maja na Cetinju. A sve je manje i većinom uobražene kaste iz elite, kako sebe vjerovatno vide. Osim što ih nema, čast izuzecima koji su stalno tu, da kao prije glume Robespjere po Cetinju.
Tvrdeći politički pazar, naravno, sa onim površnim smiješnim partiotizmom, ali su makar bili tu!
Gutali su suzavac i dobijali modrice od metaka, zajedno sa ostalima. Od kad uđoše u kabinete i napraviše dilove, lokalne, državne, razne, samo ih na prijemima i partijima možemo sresti!Svi mi vidimo i te poglede sa visine na nas. Da li se slažete? Kao da oni znaju nešto što mi ne znamo, kako neko reče.
Kao da smo mi budale, koje „ginu za ideale“, a njima je ispod nivoa da budu tamo đe MORAJU bit', ako misle da ih cijeni i prihvati, ta šaka odanih patriota i intelektualaca, ali šačica bez čije podrške nijedna crnogorska vlast to nije mogla postati!
Svaki put kad nam civilizacija naloži i vi ćete morati tamo đe treba braniti modernu, kulturnu Crnu Goru! Ili vas neće biti, jer mi glasamo za vas i mi vas stvaramo. Samo se nemojte sjetiti naprasno toga u predizbornoj kampanji!
Zapamtite, dragi naši parlamentarni predstavnici, ukoliko u okviru vaših lokalno-državnih uticaja ne zaštitite građane koji predstavljaju novu klasu „oprosti nam, Dubrovniče“ brenda, date im svrhu u sistemu u okviru njihovih profesija, talenata, individualnih vrijednosti, ostajete samo interesdžije, umjesto vizionara. Cijenite odane i pametne umjesto preletača!
Za Crnu Goru urbanih, tolerantnih, prosvijećenih se ne bori samo u predizbornim kampanjama, već stalno i uporno!
Ipak, ukoliko pokažete da znate da prepoznate i cijenite pojedinačne napore, žrtve i kvalitete, dragocjenost postojanja tih novih krugova intelektualaca koji su spasili obraz u dvogodišnjem totalitarnom fanatičnom mraku, dobićete našu podršku. Blanko, po svaku cijenu - NIKAKO. Zaslužite je i ne potcjenjujte nas. Ako ne tražimo previše, Vaše visosti!
